Pratitelji sporta, čak ni oni površni, neće se iznenaditi kad shvate da se iza imena Sandra Elkasević „krije“ najbolja hrvatska sportašica prošlog desetljeća Sandra Perković. Uostalom, njezin dugogodišnji uspješni trener, a sada i suprug Edis Elkasević, i sam je bio vrhunski atletičar i rekorder u bacanju kugle i dobro je poznat sportskoj javnosti.

Sandru zadnjih godina ne viđamo na proglašenjima najboljih hrvatskih sportašica i sportaša. Čini se da su nakon dugogodišnje dominacije Blanke Vlašić i nje same, „vlast“ tamo preuzele osvajačice odličja u borilačkim sportovima. Sandru to, međutim, nimalo ne zabrinjava...


- Atletika je kraljica sportova i zasluženo smo Blanka i ja opravdavale taj naziv i još uvijek držimo zajedno uvjerljivo prvo mjesto po broju titula. Izuzetno sam sretna i ponosna što se sport u Hrvatskoj razvija iz godine u godinu, pogotovo u ženskim kategorijama. Već dugi niz godina postižemo vrhunske rezultate i u ostalim sportovima. Mi Hrvati smo borbeni i vatreni, pa je također logično da su naše cure najbolje u borilačkim sportovima. Kako kaže ona naša slavna uzrečica 'Malo nas je al' nas ima' - kaže atletičarka zagrebačkog HAAK Mladost. 


*Nakon samo jednog natjecanja bez odličja, mnogi su skloni ustvrditi da je Sandrino vrijeme prošlo ili barem vrijeme njezinih vrhunskih rezultata i pobjeda, naročito nakon udaje. No, time se ona previše ne zamara...


- Vrijeme će pokazati, a nagađanja prepuštam onima koji se time bave. Da sam ikad razmišljala o tuđim mišljenjima, nikad ne bih bila ovo što jesam jer ono što moj tim i ja radimo teško je i zamisliti, a kamoli ostvariti. Pogotovo u pojedinačnom sportu, gdje u svakom trenutku zbog metra i štoperice točno znate gdje ste u odnosu na prošlu godinu. Za to treba puno vjere, želje i, naravno, sposobnosti. 


U svojevrsnoj karanteni od 1. siječnja do 15. rujna


*Prošla Sandrina sezona bila je uvelike određena ozljedama. Zapravo su one kreirale cijelu njezinu sezonu. One su sada iza nje...


- Te ozljede su došle u najgorem trenutku, ali možda i u najboljem - godinu dana pred Olimpijske igre. Nije svako zlo za zlo, zbog toga smo ove godine bili puno oprezniji u radu, treningu i planiranju. Nije prvi put da sam ozlijeđena nastupala i borila se za boje Lijepe Naše, no ovaj put puknuće - prvo zadnje lože, pa onda i desnog skočnog zgloba - ništa nije moglo zaliječiti, osim vremena. Mogu se boriti sa svime, ali ubrzati vrijeme nisam mogla. Iako sam prošle godine ostala bez medalje 'za dlaku' ili u mom slučaju 'za mrežu' na Svjetskom prvenstvu u Budimpešti, sretna sam i ponosna što sam se uopće nakon svega, tik pred samu sezonu, uspjela vratiti u jako dobru formu. Nažalost, mjeseci borbe i bacanja 'bez desne noge' ostavili su traga na samom natjecanju te me spriječili da tehnički izvrtim hitac koji bi mi donio puno toga dobroga - prisjetila se Sandra.


*Plan za ovu sezonu bio je odraditi pripreme izvan Zagreba i Hrvatske, negdje u toplijim krajevima, što će se i ostvariti.


- Nakon toliko godina treniranja u Hrvatskoj po svim vremenskim uvjetima - kiša, sunce, snijeg, vjetar - odlučili smo promijeniti tu stavku i tražiti samo lijepo vrijeme za trening, kako bih se lakše i bolje mogla posvetiti treningu jer tijelo najviše pati i dodatno se iscrpljuje na hladnoći i neadekvatnim uvjetima za trening. Ove godine imam samo jedan cilj - biti ona prava kad to bude najpotrebnije te se po ne znam koji put opet dati cijela u taj proces. Olimpijske igre u Parizu te mjesec i pol dana ranije Europsko prvenstvo u Rimu su moji ciljevi za ovu godinu te sam od 1. siječnja pa sve do 15. rujna u svojevrsnoj karanteni radi ostvarivanja mojeg sna.


*Dvostruku olimpijsku pobjednicu i šesterostruku europsku prvakinju suvišno je pitati koji su joj rezultatski ciljevi na spomenutim natjecanjima, no može li Sandra ponovno bacati preko 70 metara?


- Prošle godine sam bila jako blizu da napravim čudo, te sam u tom zanosu i napravila korak previše. Želje i ciljevi su uvijek isti, ali idemo korak po korak. Znam samo da će se u Parizu za ono što ja želim morati jako daleko bacati, na razini Londona 2012. i Rija 2016., i vidjet ćemo koja od nas će to upravo tamo i ostvariti. Spomenutih 70 metara je velika brojka, to je nešto što prije mog dolaska nitko nije bacio 30 godina i uvijek se taj rezultat mora poštovati i ne smije se olako shvaćati. Uvijek je tih 70 respektabilna brojka. Svaki hitac preko 67 metara je vrlo vrijedan i velika je borba da se dođe u takvu formu. Mi radimo, mi sanjamo, mi želimo i dat ćemo sve da naši navijači budu najponosniji.


Bez kalkuliranja na natjecanjima


*Europsko prvenstvo i Olimpijske igre u istoj godini…


- … nije nešto što u atletici nismo vidjeli i ranije. EP 2012. u Helsinkiju i EP 2016. u Amsterdamu su također bili mjesec, mjesec i pol dana prije Igara. Dosta sportaša kalkulira, ali ja nikad nisam bila jedna od njih, ni tada ni prije. Ja idem braniti svojih šest europskih titula u Rim, te potom u bazu za OI u Parizu braniti svoja dva olimpijska zlata.

 

*Broj natjecanja u sezoni je i inače velik, a Sandra zna optimalan broj nastupa za bacačice diska, odnosno za nju samu.


- Mislim da je brojka od 15 nastupa i više nego odlična. Zavisi o kojim se natjecanjima radi i u kojim se gradovima održavaju jer ponekad je teško, kao što će meni biti ove godine, letjeti u Shenzhen 30 sati, pa u Eugene 30 sati u razmaku od tri tjedna. Moguće je i više natjecanja, ako se to uspije uskladiti s treningom, ali od 12 do 15 je broj koji mi uvijek nekako zabilježimo jer nastupamo samo na najjačim natjecanjima. To mi najviše odgovara po načinu pripreme i motivacije za glavna natjecanja.


*Natjecanje diskašica je postalo natjecanje senzacionalnih finala i senzacionalnih svjetskih prvakinja. Čini li se samo zbog toga da se konkurencija u tvojoj disciplini jako zaoštrila ili je ona posljednjih godina uistinu veća nego prije 10 godina?


- Ni to nije ništa što nismo vidjeli ranije, rekla bih. I prije mog dolaska su se na godišnjoj bazi mijenjale prvakinje sve dok ja 2010. nisam došla na tron i od tada su imena pobjednica poznata. Bacanje diska je sada na zavidnoj razini i to me čini izuzetno ponosnom na moj doprinos sportu jer sam svima pokazala put kako se disk može baciti 70 metara.


*Da je samo gledateljica atletskih natjecanja, Sandra ne zna koja bi joj trenutno bila najdraža diskašica...


- Iskreno, nemam ni jednu kojoj se trenutno divim, a da ta jedna nisam ja sama. Ovo možda zvuči bahato, ali to zaista nije tako. A kad gledamo druge discipline, zaista se cijelim svojim tijelom i dušom divim jamajčanskoj sprinterici Shelly-Ann Fraser-Price. Da sam samo gledateljica, ona bi mi bila apsolutna zvijezda, kao što to i sada je.


Svake godine ulaganje u nešto novo


*Svojedobno je naša najbolja atletičarka imala velike primjedbe na status bacanja diska na mitinzima Dijamantne lige, kao i na propozicije. I dalje je vrlo raspoložena za komentiranje atletskih pravila.


- Dugo sam u Dijamantnoj ligi i pravila se konstantno mijenjaju iz sezone u sezonu. Od skupljanja bodova, preko četiri ili šest hitaca, pobjede koju nosi zadnji hitac, do toga da samo tri najbolje bacaju zadnji hitac i to obrnutim redoslijedom… Od toga da je zadnji miting najvažniji, do toga da priprema za hitac traje samo 30 sekundi, a suci ne znaju kada da počnu mjeriti vrijeme, pa je znalo biti i neispravnih pokušaja upravo zbog toga. Ali, eto, sve smo preživjeli. S godinama sam shvatila da se jedino sustav razmišljanja ne može promijeniti jer, nažalost, kao i svugdje, ponekad sport vode oni koji sport nikad nisu ni vidjeli. Svoju energiju i snagu moram usredotočiti na sebe i svoje rezultate, a ne opterećivati se stvarima na koje ne mogu utjecati.

 

*Sandra smatra da još uvijek u Hrvatskoj nema sve ono što bi kao najbolja sportašica posljednjeg desetljeća trebala imati, ali priznaje da nije ni daleko od toga.


- Imam ono što sam sama stvorila i što sam sama skupljala sa svojim timom. Hrvatski olimpijski odbor i Hrvatski atletski savez su tu, naravno, bili od pomoći, ali da ne trajem toliko dugo i da svake godine ne uložimo u nešto novo, ne bih imala sve što trebam. Ni sada nemam sve, ali mislim da ću za koju godinu imati baš sve. Iako smo i sada jako blizu.


*Status atletike u hrvatskoj javnosti i medijima, međutim, nije željela komentirati.


- Ne opterećujem se time. Nije na meni da to komentiram, postoje savezi i institucije koje se time bave. Ja sam zadovoljna svojim imenom, svojim rezultatima, pristupom radu i opravdavanju svojeg postojanja kao hrvatske sportašice zbog koje se hrvatska himna orila u više gradova svijeta.


'Hrvatska u Parizu može nadmašiti Rio'


*Naša najbolja atletičarka još ne razmišlja o karijeri nakon sportske karijere jer je to, kako kaže, još jako daleko...

- Ja sam još uvijek profesionalna bacačica diska i ne namjeravam još završiti svoju karijeru. Ne razmišljam čime bih se mogla baviti u budućnosti jer svoju budućnost još uvijek vidim ovdje gdje trenutno jesam. Ljubav, ponos i rad ne napuštaju se tako lako.


*Znamo sve o Sandrinim ambicijama na Olimpijskim igrama u Parizu, no što ona očekuje od cijele hrvatske sportske delegacije u glavnom gradu Francuske?


- Od svih nas očekujem da pozitivno iznenadimo svojim rezultatima. Pariz je lijep grad, Francuzi su prava sportska nacija i znam da smo mi nakon Tokija spremni u 'normalnim' uvjetima pokazati se u još boljem svjetlu i nadmašiti igre u Riju. Bit će to jako teško, ali ja vjerujem u nas jer mi smo posebna nacija. Samo je jedna Hrvatska! - zaključuje Sandra Elkasević najavu olimpijske 2024. godine.