Mimi Vurdelja: Na tržištu je između 70 i 90 posto proizvoda koji sadrže zabranjenu supstancu, a ona nije deklarirana

U hrvatskom sportu malo je osoba koje rade sa stotinama sportašica i sportaša, među kojima su i svi oni najbolji i najuspješniji. Jedna od njih svakako je Mimi Vurdelja, voditeljica Odjela nutricionizma i zdravstvene skrbi vrhunskih sportaša u Hrvatskom olimpijskom odboru.

Njezina briga su zdravlje i prehrana sportaša, ali i to da u hrani, dodacima i lijekovima koje uzimaju ne pojave nedozvoljena sredstava, odnosno doping. O tome koliko magistra Vurdelja znači hrvatskom sportu svjedoči i to da je dobitnica dviju najvažnijih nagrada – Državne nagrade za sport Franjo Bučar i Nagrade HOO-a Matija Ljubek.

Mnogi ljudi za sebe kažu da su dostupni 24 sata dnevno, no za magistru Vurdelju to vrijedi i doslovce kada je o našim sportašima riječ.

„Ja moram biti dostupna sportašima 24 sata dnevno jer brinem o njihovom zdravlju, a nikad ne znaš kada će se neka tegoba javiti. Zove me, primjerice, Martin Sinković u subotu ujutro, ja sam na placu, a on je kod zubara. 'Zubar će mi dati neki lijek, može li s tobom razgovarati da ne bi bilo dopinga?', pita. Može, naravno da može. Onda zove Tin Srbić jer je Ana Đerek koja je bila na treningu u Zagrebu ozlijedila petu i hitno to treba riješiti. Problem je velik jer privatne klinike ne rade vikendima, pa onda ja moram odmah reagirati i reći u koju bolnicu da ide i kome da se javi iz naše grupe eksperata. Ili, piše mi poruku Josip Glasnović da je u Maroku na Svjetskom kupu u streljaštvu, da mu je tlak izuzetno visok i da bi uzeo neki lijek od Valtera, to je tata Giovannija Cernogorza. 'Ne možeš, to je pogubno, za svaku tegobu mora biti individualna terapija, posebice kada je u pitanju tlak', kažem mu i zamolim ga da ode na hitnu. Ja se onda, dakako, njime bavim cijeli tjedan jer je on na turniru, a taj tlak treba kontrolirati. Dakle, dostupna sam i subotama i nedjeljama jer me ljudi sigurno ne zovu da čuju moj umilni glas nego jer me trebaju“, objašnjava Mimi Vurdelja.

Ne zovu sportaši samo preko vikenda nego i usred noći.

„Zovu me u to doba najčešće tenisači. Znao me Marin Čilić nazvati iz Australije u neko doba da me pita što bi kupio jer mu nedostaje nešto od preparata, zvao me i Ivan Dodig iz Australije. Naravno, svi su oni jako pristojni ljudi koji se onda ispričaju i kažu 'Ups, zaboravio sam da je vremenska razlika'. Kada je Sandra Perković bila na pripremama u Kaliforniji dopisivali smo se usred noći kada bi imala temperaturu da vidimo koji će lijek uzeti. Kada su Olimpijske igre zovu iz svih dijelova svijeta, od Rija nadalje.“

Ured na hodniku

Put od stolca u hodniku HOO-a do pozicije da najbolje hrvatske sportašice i sportaši ne mogu bez nje bio je, međutim, vrlo dug.

„Mislim da je pretenciozno reći da hrvatski sportaši ne mogu bez mene. Kad sam 1998. došla raditi u HOO moj stolac je, uistinu, bio na hodniku. Nisam imala kancelariju, nije postojala zdravstvena skrb i nutricionizam za sportaše. To je dugo trajalo, skoro deset godina. Nije stolac deset godina bio na hodniku, bio je u velikoj dvorani ili nekoj drugoj dvorani ili kancelariji u Domu sportova. No, bila sam cijelo to vrijeme izuzetno koncentrirana s jednom jedinom željom da poboljšam zdravlje sportaša. Prvenstveno sam došla skrbiti o tome da ni na jednom računu koji dođe u HOO ne bude dopinga. Ljudi koji su radili ovdje nisu znali je li na nekom računu zabranjeni preparat i treba li uistinu nekome taj preparat ili ne. Neki dan sam čula da mi iz jednog saveza zamjeraju da sam autoritativna i da puno toga ne dozvoljavam, a ja kažem da sam samo odgovorna. Željela sam svoja farmakološka i nutricionistička saznanja prenijeti našim sportašima. Nisam željela otići u inozemstvo i graditi karijeru vani, iako su mi to mnogi nudili, nego sam željela ovdje u ovim uvjetima napraviti nešto što će unaprijediti zdravlje sportaša.“

Mimi Vurdelja je svakako prava osoba koja zna što mora, a što ne smije jesti netko tko želi osvojiti olimpijsku medalju.

„Prije svega, medalje nema bez teškog rada. Kad je Međunarodni olimpijski odbor radio anketu među o športašima koji su osvojili olimpijske medalje, njih 90 posto je odgovorilo da su do nje došli treningom i prehranom. Dakle, prehranu su vrlo visoko pozicionirali i to je segment koji je za sportaša jako važan. Zato ne čudi da pojedine zemlje na Olimpijske igre nose svoje namirnice i vode svoje kuhare da sportaši ne bi mijenjali prehranu jer organizam pamti i registrira ono što mu unesemo. Postoji načelo koje kaže da organizam želi i treba hranu svog podneblja. Kao što su Japanci naučili odmalena jesti suši, tako smo i mi naučili jesti ribu, sir i vrhnje, žgance… Na trećem mjestu je odmor. Ja sve sportaše učim da spavaju minimum osam sati noću i sat i pol tijekom dana ili tih sat i pol rascjepkano po 20 minuta jer odmor je velika hrana za organizam. Onda su tu i različita sredstva oporavka. Puno je segmenata, ali hrana je jako bitan čimbenik. Ona omogućava da se razvijemo i rastemo, omogućava sve procese u našem organizmu i oslobađa energiju. Dakle, jako je bitno što će jesti olimpijci, a to je ono što njihovom organizmu čini dobro. Nema generalnih formula, nema zdrave hrana ili nečega takvoga, hrana je strogo individualna. Po metabolizmu i bakterijskom miljeu crijeva mi smo kao otisak našeg palca. Primjerice, Sinkovići su braća, potekli od istih roditelja i u istim uvjetima, ali njihovi metabolizmi su totalno različiti, njihov bakterijski milje crijeva je totalno različit i naravno da se i prehrani kao i treningu mora pristupati individualno.“

Rezultati svjedoče da je, kada je o hrvatskim sportašima riječ, taj pristup bio vrlo uspješan. Magistra Vurdelja voli i anegdotalno istaknuti neke primjere iz dugogodišnje prakse.

 „Meni je trebalo dosta vremena da neke sportaše naučim pravilnoj prehrani. Dođe mi prije dosta godina Filip Ude, pitam 'Što doručkuješ?', a on kaže 'Ništa, na putu do dvorane pojedem Kinder bueno'. Ili, dođe Filip Hrgović prije osam godina i kaže da prije treninga pojede bananu. 'Pa, kako bananu, to je hrana visokog glikemičkog indeksa, jako brzo uđe u krv i onda imamo energetski up and down', kažem mu. No vrlo brzo je savladavao sve lekcije. Bila sam nekoliko puta na njegovom treningu i divim se disciplini kojom on to provodi. Te navike je trebalo njima mijenjati, naučiti ih da ujutro kad ustanu popiju čašu vode sobne temperature, da naprave doručak koji će biti primjeren aktivnosti koja slijedi, da se pripreme napitci koji se moraju piti tijekom i nakon treninga, što će jesti za ručak, koje namirnice… Najtvrđi orah pritom je, možda, bio Martin Sinković, a sada ga ne mogu nahraniti! Sada kad smo sve savladali on je vrlo angažiran oko toga. Veliku disciplinu je nekad imao Željko Mavrović kojem nije bilo teško uzeti vitamine u Rijeci i dojuriti k meni u Zagreb da ih izanaliziram. Mislim da najprofesionalnije to provodi Sandra Perković, koja ima i možda najsloženije napravljenu vitaminizaciju i koja je vrlo pedantna i odgovorna u svemu što radi i zato je to što je.“

Sportaši nisu formule

Kada je riječ o prehrani, vrlo često možemo čuti i pročitati da su proteini, uz vodu, osnova sportskog uspjeha. 

„Ja mislim da su za svakog od nas, ne samo za sportaše, dvije najvažnije stvari voda i kisik. Dakle, ono bez čega naš organizam ne može. Voda čini 70 do 80 posto našeg organizma. Čovjek može bez hrane i nekoliko tjedana, ali bez vode ne može dulje od tri dana. I kisik je, uvjetno rečeno, vrlo važna namirnica i zato ja vrlo rado i uporno sportašima sugeriran da nauče pravilno disati. Još prije 20 i nešto godina sam Duju Draganju, plivača s kojim sam krasno radila, slala da ide kod Vlatka Miškovića, nekadašnjeg sportskog novinara i judaša, koji je imao centar za jogu u Petrovoj ulici i predavao je na fakultetu. Slala sam mu sportaše ih da ih nauči disanju, da ih nauči koncentraciji i da ih nauči vježbe istezanja. Tako da mi se čini važnim naglasiti vodu i kisik. Sve ostale namirnice, i proteini i ugljikohidrati i masti, kao i svi vitamini i svi elementi u tragovima, su važni u određenoj količini i pristupi tome u svijetu su različiti. Da, treba unijeti protein u određenoj količini, jer on izgrađuju cijeli naš organizam izuzev žuči i urina i naravno da je važan za izgradnju i za regeneraciju. Ali dobar tonus mišićima daje dovoljno vode, i pravilno vježbanje programiranih progresivnih vježbi uz stručno vodstvo i individualan rad, a ne dovoljno proteina.“

Za magistru Vurdelju ne postoji ni univerzalna preporuka o tome koliko i kakvih obroka bi dnevno trebali sportaši uzimati.

„Ja ne volim formule, sportaši nisu formule već je svako od njih, ponoviti ću, po metabolizmu i bakterijskom miljeu crijeva unikat. Volim individualan pristup svakom sportašu. Tu je cijeli niz parametara koji su važni, od spola, starosne dobi, genetike, emocionalnog kvocijenta, osobnosti i stila života. Da, generalno bi mogli reći da sportaš i svatko tko puno radi i skrbi o svom zdravlju  treba imati tri obroka i dvije užine Ili dva međuobroka, pa možda i neki obrok prije spavanja. Zavisi o sportašu i o treninzima koje provodi. Ono što mislim da bi trebala biti obaveza svakog od nas, a ne samo sportaša, jest ne otići od kuće bez zalogaja, bez doručka jer naš organizam je najotvoreniji i najmanje energetski pun ujutro. I treba ujutro razmišljati što ćemo ponijeti za užinu. Ja učim sportaše, ako idu na fakultet ili ako idu javnim prijevozom s treninga, da jedu u tramvaju ili u autobusu. Naime organizam ne može dulje od četiri sata biti bez goriva, bez hrane, pa ima i onih sportaša koji imaju nekoliko manjih dnevnih obroka. Mi imamo sjajne prehrambene industrije u Hrvatskoj i bilo bi jako dobro kad bi se one malo bavile i time da na svojim proizvodima istaknu što su poželjne namirnice za sportaše. U Italiji proizvodi u dućanima i šoping centrima imaju uočljivu etiketu koja kaže da je to poželjan obrok za sportaša. To sigurno nisu dresinzi za salatu, ni majoneze, ni margarin, ni transmasne kiseline koje nisu poželjne za organizam, ali sigurno bi se tu našlo nekog dobrog sira ili nekog dobrog pršuta ili špeka ili pancete, kao i dobre ribe i maslinova ulja... Ja učim sportaše da jedu i špek jer je on vrlo zdrav.“

Zamke s preparatima

Pri spomenu riječi „etiketa“ ili „deklaracija“ na pamet nam pada i ono što na tim etiketama ne piše, pa su u zamku s nedozvoljenim supstancama u svojim velikim karijerama upadali i Marin Čilić i Sandra Perković i još neki naši sportaši.

„Da odmah još jednom pojasnimo to s Marinom Čilićem i Sandrom Perković. Čilić je upao u zamku zato što prvi put nije pitao. Njegov je trener, koliko ja imam informacije, otišao u Njemačkoj gdje je bio turnir u apoteku i tražio energetske geliće koje Čilić koristi tijekom mečeva da mu podignu energetski potencijali. Ti gelići su, međutim, sadržavali i jednu supstancu koja je vazodilatator i koja ima učinak širenja krvnih žila i bolje resorpcije i stavlja se u Njemačkoj u sirupe. On nije imao nikakvu namjeru niti želju za dopingom niti bilo što drugo, pogriješio je jer nije pitao što je to što uzima. I Sandra Perković je upala u zamku jer je njezin trenera dobio neki napitak od jednog studenta iz Amerike i također nije pitao smije li Sandra to koristiti. Zamka je u tome što vi danas na tržištu imate od 70 do 90 posto proizvoda koji sadrže zabranjenu supstancu, a da ona nije deklarirana na proizvodu. U takvu zamku je upao i Arijan Ademi. Mnogi se proizvodi rade na strojevima kojima se prije toga radili hormoni i tko zna što sve ne, pa onda firma želi malo zaraditi i ide iza toga raditi vitamine i zagadi ih.“

Ti primjeri samo naglašavaju važnost posla koji u HOO-u radi Mimi Vurdelja.

„Dodacima prehrani ili ortomolekularnom medicinom ne mogu se baviti ni treneri niti se takve stvari mogu kupovati na internetu. Ja možda slovim kao žena koja sam uvela vitaminizaciju Hrvatskoj jer sam 90-ih bila prva koja je uopće progovorila o tome, ali ja nikada nikome nisam dala nešto što to stvarne potrebe nisu tražile. Zamke mogu biti i u tzv. biljnim pripravcima i u ajurvedskim pripravcima kojima obiluje naše tržište jer biljke mogu imati pozitivan učinak u organizmu. No, ja nikad ne dajem preparate gdje u opisu, primjerice, piše da je u sastavu mješavina različitog bilja. Ja dajem preparate koji su standardizirani, s jasno navedenim sastavom, imaju certifikate da su provjereni, da su registrirani, koji imaju barem GMP certifikat kvalitete provjere sastava ili tzv. certifikat dobre proizvođačke prakse. Dakle, meni treba jako puno certifikata da bih rekla 'E, te proizvode možemo davati sportašima sa sigurnošću'. Proizvod koji sugeriram ne smije štetiti organizmu i mora biti siguran u primjeni. Edukacija je jako potrebna i to je ono što ja svakodnevno radim. Nedavno sam imala primjer da je jedan savez kupio neke lijekove i neki medicinski potrošni materijal za odlazak njihovih sportaša na europsko prvenstvo. Sasvim slučajno sam došla do računa i vidjela da je gore i Maxflu, preparat koji sportaši ne smiju uzimati zbog pseudoefedrina koji Maxflu sadrži. Bilo je još sličnih primjera. Hrvatski olimpijski odbor ne refundira ni jednom savezu troškove za lijek ili dodatak prehrani koji je zabranjen ili sadrži zabranjenu supstancu. Tu smo vrlo rigorozni i zbog toga sam jako zahvalna što radim ovdje.“

Učenje od sportaša

Iako je na svojevrsnom dežurstvu 24 sata dnevno, magistra Vurdelja nađe vremena otići i na sportska natjecanja.

„Odem kad god me pozovu, ako imam vremena odem vrlo rado. Evo, Sinkovići su me zvali da dođem na Svjetski kup, Sandra Perković me redovito zove na Hanžekovićev memorijal, Osijek me zvao da dođem na Svjetskim gimnastički kup… U Osijeku su mi priuštili ogromnu čast da predam medalju Tinu Srbiću i mojoj sreći nije bilo kraja. Pratim sva natjecanja. Odrasla sam uz Dinamov stadion i uz nogomet, a ušla sam u sportu preko košarke u kojoj je bio moj veliki prijatelj Krešo Ćosić, koji me jako podržavao u tome što radim. U košarci sam uvela program Medicina u košarci već kao mlada farmaceutkinja. To se dogodilo zahvaljujući doktoru Ivi Vidoviću, čija je ambulanta bila u blizini apoteke gdje sam stažirala i radila šest godina i tako je krenula ta suradnja kroz košarku. Igrala sam i tenis i stolni tenis, bavila sam se rukometom i atletikom, imam i neke plakete iz gimnastike… Volim, dakle, pogledati dobar sport, bez obzira radi li se o nogometnoj utakmici, boksu ili teniskom meču. Od sportaša sam naučila da bez puno rada nema rezultata i naučila sam ustati kad padnem, što mi je vrlo važno jer život me baš nije mazio. Oni uče od mene, ja učim od njih i dobro se družimo“, zaključuje Mimi Vurdelja koju mnogi hrvatski sportaši zovu svojom drugom mamom.