Biserka Vrbek: Više od 40 godina čuvam bocu Coca-Cole kao dragu uspomenu na olimpijski nastup u Los Angelesu 1984.

Nedavno je jedna boca bila hitom potpisivanja sponzorskog ugovora, temeljem kojeg su Hrvatski olimpijski odbor (HOO) i Coca-Cola Hrvatska uglavili partnerstvo do Olimpijskih igara u Los Angelesu 2028. A boca..., ona nije skrivala neku pisanu poruku. Pače, ona 'skriva' svjetski poznato bezalkoholno piće jer još uvijek je neotvorena. No posebnost ove boce ide i dalje. To je jedna od samo 50.000 bočica (možda i jedina još neotvorena) iz ograničene serije iz 1984. Iz godine kada je Los Angeles zadnji put bio domaćin olimpijskog spektakla, te kada su ove bočice dijeljene samo olimpijkama i olimpijcima. Jedna od tih olimpijki, koja se u ljeto '84. našla na svjetskoj smotri najboljih u sportu, a možda jedina koja punih 41 godinu čuva tu posebnu bočicu, ali i čašu s logom Olimpijskih igara u LA-ju 1984. je Biserka Vrbek, vrijedna HOO-ova direktorica za pravne i statusne poslove. 

*Pitanje koje se kao početno u ovakvom slučaju nameće samo od sebe: kako je moguće da bocu nikad niste otvorili i uživali u Coca-Coli?

- Uspomena! - ne trepnuvši će, karakterističnim blagim glasom, Biserka Vrbek. Olimpijka, prvakinja Europe i svijeta, pravnica.

*Pa nastavlja...

- Dobro, nisam razmišljala da ću je tako dugo čuvati, ali neke uspomene jako dobro čuvam. Posebno su mi drage one koje su mi ostale, recimo dvije medalje s EP-a i SP-a koje su mi na zidu u uredu, budući da su mi sve druge prije deset godina ukradene iz kuće.

*U tom provalničkom činu drznici su inače odnijeli baš isključivo i samo medalje. Toga je bilo jako puno, jer valja navesti da je Biserka Vrbek nastupala dugo. Od 1974., od 1975. kao reprezentativka, pa sve do 1998. godine...

- Najveći uspjeh mi je svakako nastup na Olimpijskim igrama 1984. u Los Angelesu. Zatim ekipno svjetsko zlato iz Suhla (Njemačka) 1986., kao i ekipni naslov europskih prvakinja iz Brna 1993. - veli Biserka, za one koji ju poznaju - Biba Vrbek.

Iako, bilo je tu još medalja, primjerice ekipno srebro na EP u Bukureštu 1983., kao i ekipna kontinentalna bronca godinu dana ranije u Rimu; pojedinačno srebro na Mediteranskim igrama u Splitu 1979... Da ne nabrajamo druge turnire, natjecanja, nacionalne naslove. Da ne spominjemo da je 1986. bila Sportašica Zagreba, a iste je godine ženska streljačka reprezentacija bila ekipa godine tadašnje države u izboru Sportskih novosti.

*Naša sugovornica je od '80-tih godina već bila sportašica 1. kategorije. Zadnjih 25 godina je i dalje u sportu, u domeni pravne regulative, a samim time i organizacije sporta, sportskih struktura. Možda idealna osoba za usporedbu statusa sportaša/sportašica nekad i sad? Bolje, lošije, identično, slično...

- Sad je sigurno bolje, iako treba reći da su i zahtjevi danas veći. Tada, u moje natjecateljsko doba, kada sam osvojila europsko zlato, streljivo sam sama kupovala. Moj trener Franjo Štiglić koji je nažalost preminuo u prosincu prošle godine, također mi je pomogao kupiti najbolje streljivo. Dakle, jako puno smo ulagali osobno, vlastiti novac. Samo, nama je to tada bilo normalno. Obožavali smo sport i sve što smo imali, davali smo u njega. Drugo vrijeme. Danas, olimpijski kandidati imaju stvarno sve. No, ono što mi je ostalo u sjećanju jest da sam silno sretna što sam bila i ostala u sportu, što sam uspjela uvijek 'poklopiti' i ono što sam imala pravo dobiti. Kako od kluba, od reprezentacije, tadašnje SOFK-e (Savez za fizičku kulturu, nap. a.), pa nacionalnog olimpijskog odbora. Nisam mogla reći da sam bila bilo čime oštećena. Mislim da su, generalno gledano, sportaši imali dobre uvjete, a danas imaju daleko bolje, iako su, kao što rekoh, i zahtjevi veći.

*Kada ste zadnji put pucali?

- Godine 1998., kada sam bila 9. na Svjetskom prvenstvu, a imala sam krug manje od prve, te isti rezultat kao drugoplasirana, samo se u obzir uzimala zadnja serija. Tad sam bila blizu svjetskog vrha i sama sebi sam rekla 'sad je dovoljno'. Posebno, jer sam tada počela raditi, a raditi i nastupati u sportu istodobno, malo je ipak teško. Doduše, 2007. sam u Italiji bila na nekom sastanku Izvršnog odbora Europske streljačke konfederacije, pa su nas odveli na streljanu i rekli mi „Biba, pa ovo je tvoje disciplina, hajde”. Bojala sam se da ću se osramotiti, ali kad sam uzela pušku, bio mi je osjećaj kao da sam jučer gađala zadnji put. Opalila sam i bio je centar. Ali nisam htjela i drugi put, ha, ha, ha.

*Dakle, nije da se baš hvalimo, ali bio je... centar!

- Pa je, slušajte, pogodila sam centar. Ma ne, stvarno sam ponosna i drago mi je da sam ipak ostala i u svojem sportu, da me ljudi cijene i vole. Ja sam, naime, i u Pravnoj komisiji Međunarodnog streljačkog saveza, dugo sam bila sutkinja A kategorije, članica Izvršnog odbora Europske streljačke konfederacije. Nekako tako povezujem sport i pravo. Još sam i predsjednica Odbora za povratak Rusije i Bjelorusije u Međunarodnom streljačkom savezu. Ondje radimo sve provjere kako bi se ti sportaši kao neutralni pojedinci mogli vratiti na natjecanja.

Od 2000. godine, Biserka Vrbek radi u HOO-u. Od Statuta do nomenklature sportova, sve to rade sigurne i mirne ruke ove olimpijske streljačice. Gospođa Vrbek ujedno skrbi i o Zakladi hrvatskih sportaša, Hrvatskom fair-play odboru, kao i o Komisiji sportaša HOO-a od njezinog osnutka. Oni koji su ikada upoznali Biserku Vrbek znaju da se radi o silno smirenoj, staloženoj osobi, istinski samozatajnoj osobi, koja se nikada ne 'gura' u prvi plan. Teško je vjerovati da ju ikada išta može izbaciti iz takta, pa da povisi glas.

*Je li to ostavština iz sportskog dijela života, iz streljaštva u kojem je mirnoća, bez podlijeganja emocijama - imperativ? Koliko vam je baš vaš sport, streljaštvo, pomogao u kasnijem profesionalnom životu?

- To je dvostruka slika. Možda sportaš prema van djeluje mirno, ali to ne znači da je nužno miran u sebi. Ja imam puno nemira, ali puno toga rješavam i s pripremom. To je ono što mi je ostalo iz sporta. Za svaku situaciju, za koju očekujem da će biti konfliktnija ili možda teža ili da bi mogla izazvati neku moju reakciju, onda je bolja, temeljitija, dulja priprema nalaže mirnije nastupanje u toj situaciji. Ono što me sport naučio je da sam obožavala trenirati, pa zato valjda danas obožavam raditi. Stvarno obožavam svoj posao.

*Vratimo se još malo Coca-Coli, kad smo tako i započeli. Koliko ste pili Coca-Cole u LA-ju 1984.? Je li okus isti kao danas?

- Voljela sam ju popiti, volim i danas, ali, znate, u jednom je razdoblju Coca-Cola nama smatrana čak i stimulansom. Mi smo jako pazili na to, da ne uzimamo bilo koje sredstvo koje bi moglo dovesti do neugodnosti na doping-kontroli. No, rado ju popijem i danas u slobodno vrijeme. Makar ima i drugih proizvoda iste tvrtke, od vode do vitaminskih napitaka. Ali ta kombinacija - ustrajnost i dugotrajno prijateljstvo Coca-Cole i olimpijskog pokreta - dio je tradicije.

Svaka boca ipak ima svoju poruku. Pa tako i ova boca Coca-Cole naše Bibe Vrbek. Budući da su i sljedeće Olimpijske igre (2028.) u Los Angelesu, poruka je da ova bočica predstavlja simboličnu poveznicu dvaju olimpijskih događaja iz LA-ja, ali i materijalni dokaz dugotrajne veze Coca-Cole sa svjetskim olimpizmom.

Zahvalni smo Biserki Vrbek zato što nam je - preko svoje drage uspomene - otkrila tu poveznicu!