Za Hrvatski odbojkaški savez (HOS) svi upućeni reći će vam da je odlično organiziran i ustrojen savez. Reći će vam, također, da je to u velikoj mjeri zasluga direktorice saveza, Valentine Bifflin. Iako se nikad nije aktivno bavila sportom, danas je jedna od najvažnijih hrvatskih sportskih dužnosnica, članica brojnih međunarodnih odbojkaških tijela, kao i posljednjeg saziva Vijeća Hrvatskog olimpijskog odbora.

*Na mjestu direktorice HOS-a Valentina Bifflin je od 2017. godine, no ondašnji i današnji savez, reći će nam, nemaju previše sličnosti...

- Sličnost je da se bavimo odbojkom i da se zovemo Hrvatski odbojkaški savez. U brojkama, ukratko, 2017. proračun nam je bio 500 tisuća eura, bili smo u dugovima 750 tisuća, imali smo oko osam tisuća registriranih igrača, 120 klubova i oko 150 trenera. Prošlu godinu smo, pak, završili s proračunom od oko osam milijuna eura i viškom od 550 tisuća eura, s oko 18 tisuća registriranih igrača, 287 klubova i oko 520 trenera u sustavu. Od reprezentacija smo 2017. imali seniorsku mušku, seniorsku žensku i pokoju mlađedobnu. Sada smo jedini odbojkaški savez u Europi koji uredno sudjeluje u svim dobnim kategorijama na svim europskim prvenstvima. U zadnja dva ciklusa ženskog U-18 europskog prvenstva smo među prvih pet. U proteklih 10 godina organizirali smo preko 40 različitih međunarodnih natjecanja i turnira – od srednjeeuropskih do europskih i svjetskih prvenstava u svim dobnim kategorijama. Što se tiče domaće lige, nju smo u odnosu na 2018. smanjili pa više nemamo ligu 12-12 nego 10-10. Kvaliteta klupskih natjecanja - lige i kupa se značajno podigla, isto je i sa svim klupskim natjecanjima u mlađim dobnim kategorijama, klubovi puno bolje i sve kvalitetnije rade, vjerojatno i uz pomoć dodatnih sredstava koje Vlada ulaže u zadnjih nekoliko godina. Daleko je to od onog saveza kakav je bio prije deset godina.

*Rezultatski gledano, hrvatska odbojka, naročito ženska, daleko je od rezultata s kraja prošlog i početka ovog stoljeća, kad je osvajala europska odličja i sudjelovala na Olimpijskim igrama u Sydneyju. Koliko je uopće realno očekivati ponavljanje tih rezultata?

- Teško je govoriti što je realno i što je nerealno, nada uvijek postoji. Da bismo uopće došli blizu onih rezultata koje smo imali tih zlatnih godina naše odbojke, potrebno je jako puno truda, rada i zalaganja. Kako na razini reprezentacija, tako i na razini klubova. Jer klubovi su ipak ti koji proizvode igrače za reprezentaciju, pogotovo za seniorski pogon. Što se tiče talenata, mislim da smo tu u prednosti u odnosu na dobar dio Europe. Međutim, ono što nama nedostaje je sustavni kvalitetan rad na visokoj razini. Ono u čemu su u prednosti druge zemlje u odnosu na nas je visoka kvaliteta njihovih domaćih liga. I ono što je prednost nekih drugih reprezentacija u odnosu na naše je to što imaju puno veći broj visoko kvalitetnih utakmica kroz sezonu. U posljednjih nekoliko godina značajna sredstva se ulažu u rad klubova i sigurni smo da će rezultat doći kao logična posljedica zajedničkog rada cijelog sustava.

*No, najviši rang ženske i muške odbojkaške lige – Superliga – se odnedavno po uzoru na najjaču nogometnu ligu zove SuperSport Superliga, s namjerom da se tako pridonese i popularizaciji i kvaliteti tog natjecanja.

- U svakom sponzorskom paketu postoje određeni elementi koje mi kao nositelj prava možemo ponuditi i one koje sponzori odluče iskoristiti. Naravno da je sponzoru uvijek interesantno što više oglašavati svoj brand i da on bude što vidljiviji. U tom smislu, ime sponzora u nazivu lige je uvijek najatraktivnije jer je naslov nešto što se uvijek i svugdje pojavljuje. Naslov natjecanja je nešto što se provlači u svim medijskim člancima i u svim objavama, tako da je bilo prirodno da se generalni sponzor lige pojavi i u nazivu natjecanja. To je i bio dio paketa za generalno sponzorstvo lige i kupa. No, kako za sponzora, zvučno ime je dobro i za promociju samog natjecanja, jer ako se natjecanje veže uz jaki brand i samo dobiva na jačini, tako da možemo reći da je ova kombinacija u stvari win-win i za sponzora i za smo natjecanje.

*Paralelno s time, HOS želi opremiti sve odbojkaške dvorane iz Superlige kamerama, što je u velikoj mjeri već i ostvareno.

- Mi smo prošle godine krenuli s implementacijom tog projekta što nije nikakva velika novina kad govorimo o globalnom sportskom biznisu. Ono što je svakom savezu u interesu je da mu natjecanje bude što vidljivije. U tom smislu mi smo zaista željeli da se sve naše utakmice negdje mogu pogledati jer nisu svi ljudi uvijek u mogućnosti doći u dvoranu. Sklopili smo ugovor s jednim proizvođačem AI sustava za snimanje, pa više nije potrebno da u dvoranu dolazi posebna ekipa i da se postavlja sofisticirana oprema za stream produkciju. Ovo je jedan vrlo praktičan uređaj koji ima pet objektiva i prati loptu, odnosno igru, a proizvodi snimke visoke kvalitete i rezolucije. Do sada smo od 16 dvorana u kojima se igra Superliga uspjeli pokriti njih 12. Kao što znate, dvorane nisu u vlasništvu klubova, najčešće su im vlasnici javne ustanove ili čak škole, pa onda svatko ima svoja pravila ponašanja. Ljudi se boje zloupotrebe i nedozvoljenog snimanja izvan perioda odigravanja utakmica iako to nije moguće, ali moramo prihvatiti njihovu dozu zabrinutosti. No, kada vide kako je prošao ovaj testni dio sezone 2025. - 2026. vjerujem da će se i ostali priključiti. Za početak smo krenuli sa Superligom, a namjera je to kasnije proširiti i na sve ostale lige, pa čak i na mlađedobna natjecanja, pojašnjava Bifflin te dodaje:

- Investicija nije bila baš tako mala za nas, no u smislu gledanosti, popularizacije i vidljivosti samog sporta učinci su nemjerljivi u odnosu na samu investiciju. Mislim da će kroz određeni period kad taj projekt zaživi, kad će imati svoju pretplatu i kad počnemo komercijalizirati i monetizirati sve mogućnosti koje se kroz njega pružaju, za savez to biti itekako unosan posao. Zanimanje i gledanost postoje, mislim da nam je u prosjeku gledanost 20.000 do 25.000 gledatelja po utakmici, što je vrlo visoka gledanost. Ova investicija omogućila je da sve utakmice Superlige budu dostupne svim zainteresiranim gledateljima na OTT kanalu HOS-a, koji je otvoren na web stranici saveza, za sada još uvijek bez naknade. Uz opremanje dvorana sustavima kamera za stream, Savez je uložio i u opremanje dvorana jednoobraznim kompletima statičnih banera, mreža, zaštita za stupove i sudačke stolice, kako bi sve dvorane imale isti look and feel i izgledale unificirano, što značajno doprinosi vizualnom dojmu, užitku gledanja, ali i ozbiljnosti prezentacije sponzora i partnera kako Saveza tako i svih pojedinačnih klubova.

*Spomenuti sustav, dakako, ne isključuje izravne televizijske prijenose odbojkaških utakmica.

- Mi smo do stada imali ugovor s tri različite televizijske kuće. U periodu 2018. do 2020. godine, dok nam je sponzor bio Hrvatski Telekom i kada je Arena bila dio paketa, utakmice su se prikazivale na Arena Sportu. No, kako se lige poput naše Superlige održavaju vikendom, nerijetko se događalo da nam se termin poklapa s nekim nogometnim, košarkaškim ili rukometnim utakmicama pa bi prijenos odbojke često puta završio na Areni 4, 5 ili 6 koje nisu ni dio osnovnog paketa nego je za te kanale potrebna dodatna pretplata pa nam je tu gledanost bila jako mala. Nakon toga smo odlučili obnoviti suradnju s HOO TV-om i ligu prikazivati na Sportskoj televiziji i tu nam je gledanost značajno porasla. Budući da je Sportska televizija nacionalno dostupna i ne zahtijeva dodatne pretplate, gledanost nam je značajno porasla i tu govorimo o godišnjem prosjeku od oko milijun i pol gledatelja svih naših natjecanja, uključujući i reprezentacije. Znači tu ulaze i direktni prijenosi i odgođeni prijenosi i reprize liga i utakmica reprezentacije. Od ove godine, s obzirom na suradnju sa SuperSportom, imamo i mogućnost prikazivanja na MaxSportu. Dio ligaških utakmica se i dalje prenosi na Sportskoj televiziji, a dio na MaxSportu. Od 144 utakmice po sezoni, mi sad imamo njih 70 ili 75 na televiziji što je stvarno odlična brojka.

*Problem je, međutim, i dalje s brojem gledatelja u samim dvoranama i to se teško mijenja.

- Mi u Hrvatskoj volimo za sebe reći da smo sportska nacija i da volimo sport, ali mislim da više od sporta volimo sportske rezultate. A nama u odbojci još uvijek nedostaje taj element rezultata. U onom trenutku kad se pojavi neki pravi rezultat na nacionalnoj razini, pritom mislim na nacionalne reprezentacije, mislim da će se povećati i prisutnost publike u dvoranama. Tijekom zadnjih deset godina pokušali smo sve: od uključivanja škola i lokalnih klubova, medijskih kampanja, nagradnih igara, do pozivanja na utakmice putem društvenih mreža. Da i ne govorimo o tome da je ulaz na sva naša natjecanja besplatan. Prošli smo cijelu Hrvatsku, od Istre, Dalmacije i Slavonije do Varaždina i Zagreba, ali nikako da probijemo taj balon zanimanja publike. Jako dobru strategiju u Zagrebu ima OK Olimpik koji puni dvoranu organski, iz baze roditelja, prijatelja i rodbine, oni imaju svoj interni oblik pristupa marketingu kroz oglašavanje, animacije, privlačenja publike u dvorane i to im jako dobro ide. Mislim da je to koncept koji bismo i mi u savezu možda mogli primijeniti, ali jako je to teško jer mi nemamo cjelogodišnji kontinuitet natjecanja da bismo mogli svaki vikend nešto raditi pa na pogreškama učiti. Mi svake godine pokušavamo uvesti nešto novo, međutim u tri mjeseca natjecateljske sezone reprezentacija i svega dva ili tri turnira koje organiziramo jako je teško stvoriti ljudima naviku. Mislim da nam nedostaje upravo element uspjeha i kad nam se to dogodi, uvjerena sam da će interes publike doći kao logična posljedica.

*Uspjeh bi, za početak, možda bilo neko četvrtfinale ili polufinale europskog prvenstva, naročito ako bi se ono igralo u Hrvatskoj.

- Organizirati europsko prvenstvo na kojem bismo eventualno igrali četvrtfinale u Hrvatskoj je projekt koji košta minimalno pet milijuna eura. To je za nas ozbiljan zalogaj i za sada još uvijek, mislim, preveliki rizik. Pritom se kod nas, sportski razmaženih Hrvata, nažalost, četvrtfinale ne smatra nekakvim naročitim uspjehom, a nisam sigurna da publika u Hrvatskoj shvaća da je biti u četvrtfinalu europskog prvenstva u odbojci otprilike kao da igraš za zlato u nekom drugom sportu. Tu smo mi malo u lošijoj poziciji u odnosu na neke naše druge kolege jer je konkurencija u odbojci strahovito jaka u svijetu, a naročito u Europi.

*Ukratko, kvalitete za takav iskorak još nema.

- Proizvesti visokokvalitetnog sportaša u današnje vrijeme je proces koji traje i do 10 godina. Mi u ovom trenutku još uvijek egzistiramo na nekim seniorskim kadrovima koje smo naslijedili kad smo došli, a naša odbojka je, nažalost, imala jedan jako dug period u kojem nije bilo proizvodnje igrača. Ono na čemu mi sad radimo je da sustavno radimo s mladim sportašima i ulažemo jako puno u razvoj reprezentacija mlađih dobnih skupina, kako bi kroz nekoliko godina u budućnosti opet imali i visokokvalitetne seniorske reprezentacije. Dakle, ako pričamo o nastupu na svjetskim prvenstvima, ja bih rekla da bi se to moglo dogoditi negdje 2029 ili 2031. godine.

*Kada je riječ o stvaranju vrhunskih sportašica spomenimo i da je Hrvatski odbojkaški savez 2024. pokrenuo projekt Cro Team u kojem je okupio najtalentiranije mlade hrvatske odbojkašice koje treniraju u Zagrebu, žive zajedno, idu u istu školu, o njima brinu brojni stručnjaci, a djevojke igraju izvan konkurencije u nominalno drugoj hrvatskoj ligi. Kada je o stvaranju vrhunskih sportaša riječ, Valentina Bifflin ističe tri velika hrvatska problema. Prvi je…

- … loš tretman trenera. Nemojmo zaboraviti, bez obzira kakav talent imali i kakvim god materijalom raspolagali, trener je taj koji će sportaša u konačnici oblikovati u vrhunskog. Dakle, ako želimo vrhunske sportaše, prvo moramo razmišljati o tome da vrhunske trenere treba tretirati na vrhunski način. Mladim trenerima, s druge strane, treba dati neku perspektivu. kada završe fakultet i kad ulaze u trenerske vode, treneri trebaju imati motivaciju raditi na sebi i usavršavati se. Oni moraju puno raditi na sebi, puno ulagati u sebe, a najčešće mladi ne vide u tome neku veliku perspektivu, jer naši vrhunski treneri žive kako žive. Naši treneri, gledajući sve sportove, su eminentni ljudi i vrhunski stručnjaci na kojima bi nam pozavidjele brojne zemlje svijeta, ali ih mi kao društvo nedovoljno cijenimo. Mladi ljudi nakon završetka fakulteta radije odabiru raditi kao fitnes treneri, što im je u konačnici i financijski unosnije, nego da rade u klubovima ili s djecom, u kojem slučaju žrtvuju svoj privatni život i privatno vrijeme, jer znamo da ga kao treneri u vrhunskom sportu nemaju.

*Drugi veliki problem je…

- … infrastruktura koja je rak hrana hrvatskog sporta, bez obzira na to što mi mislimo da puno ulažemo u sportsku infrastrukturu. Uzmite primjer organizacije velikih sportskih natjecanja u odbojci. Mi prvenstvo na europskoj ili svjetskoj razini možemo organizirati u pet arena koje su sagrađene za potrebe Svjetskog rukometnog prvenstva 2009. i to je jedina ozbiljna sportska infrastruktura kojom Hrvatska danas raspolože. Kad se spustimo na klupsku razinu, u 80 posto slučajeva govorimo o školskim dvoranama koje su preko dana u funkciji škola, a onda nakon što škole završe, što je najčešće oko sedam na večer, prvo na red dolazi rekreacija i firme koje plaćaju više nego što plaća sport. Nerijetko se, tako, događa da djeca u dobi od 12, 13 ili 15 godina dođu na red u pola devet, pa imaju trening do pola jedanaest, pa ih onda roditelji pokupe i dovedu kući u 11 navečer. A ta djeca ujutro moraju ići u školu! Znači, to je tužno i nehumano, naglašava Bifflin i nastavlja:

- Treći segment infrastrukture kojom raspolažemo na lokalnoj razini su gradske dvorane ili dvorane u vlasništvu ustanova za upravljanje sportskim objektima, u kojima ima termina onoliko koliko ima, a klubova je jako puno i teško je zadovoljiti potrebe svih. onda dolazi jedno, drugo, treće natjecanje, pa ulazimo jedni drugima u termine, pa idemo po sistemu „'ko prvi, njegova djevojka“ i to je jako teško. Neadekvatna sportska infrastruktura je kočničar napretka i razvoja sporta.

*A treći veliki problem hrvatskog sporta je…

- … demografsko smanjivanje baze iz koje crpimo igračice i igrače. Iz dostupnih podataka, trenutno u Hrvatskoj po generaciji imamo između 30.000 i 35.000 djece. Ako govorimo uzrastu između 12 i 19 godina, što nam je neki bazen za idućih deset ili 15 godina, mi raspolažemo s 200.000 djece, od kojih je za pretpostaviti da se 50 posto uopće ne bavi aktivno sportom, pa zapravo imamo svega 100.000 djece i mladih raspoređenih po svim sportovima. A to je to zabrinjavajuće malo.

*Iako čelnici hrvatskog sporta i sportskih saveza, pa i sama Valentina Bifflin, ističu da se za sport izdvaja više novaca nego ikad, u javnosti se stvara dojam da loptački sportovi nisu u potpunosti zadovoljno količinom i raspodjelom tih sredstava.

- Moramo se, za početak, usporediti s nekim zemljama čijim rezultatima težimo. Na primjer, proračun odbojkaškog saveza Poljske je 80 milijuna eura, što je više nego proračun Hrvatskog olimpijskog odbora. Proračun talijanskog odbojkaškog saveza je oko 120 milijuna eura. Naš proračun je osam milijuna eura i nikad nije bio veći. Tih osam milijuna je u Europi proračun jednog prosječnog odbojkaškog kluba. Nadalje, prosječan talijanski trener ima plaću između pet i deset tisuća eura, a naš možda ima 1500 eura. E sad, bi li u konačnici povećanje plaća ljudima u sustavu sporta rezultiralo i većim rezultatima? Mi to nikad ne možemo znati, ali treba odnekud krenuti. Nisu apetiti preveliki, već da bismo konkurirali u rezultatima, moramo voditi računa i o tome da rezultati inozemnih ekipa nisu proizvod čistog entuzijazma već velikih ulaganja koje sport u današnje vrijeme traži. U rezultate svjetskih sportskih velesila uključeno je puno više stručnjaka i sofisticirane opreme nego mi možemo i zamisliti, a o ostalim uvjetima koji vani postoje dok su nama trenutno nedostižni, da i ne govorimo. Ova je situacija u svim sportovima ista, samo što su ekipni sportovi po samoj prirodi brojniji, pa su nam i troškovi veći od individualnih. Ne bih rekla da su loptački sportovi nezadovoljni, već se pred njih stavljaju veliki imperativi rezultata koje je teško pratiti ograničenim financiranjem, ali razumijevanje Vlade za ulaganje u sport nikad nije bilo veće, napravljeni su veliki iskoraci u povećanju izdvajanja za sport i sigurna sam da će se pitanje odgovarajućeg financiranja i nastaviti adresirati na odgovarajući način u budućnosti.

*Vlada RH je, podsjećamo, već u nekoliko navrata izdvojila dodatna sredstva za pomoć klubovima u nogometu, košarci, odbojci, rukometu i vaterpolu.

- Ova inicijativa Vlade RH potječe od prije nekoliko godina, kada se prvi puta krenulo sa sustavnom pomoći klubovima, što je kod nas u odbojci rezultiralo velikim pomacima. Mi smo jedan od rijetkih, ako ne možda i jedini savez u državi koji je napravio pravilnik o dodjeli sredstava, o načinu korištenja sredstava i o svim preduvjetima koje klubovi moraju zadovoljiti kako bi ta sredstva mogli koristiti. Mi smo, sukladno uputi Hrvatskog olimpijskog odbora, jasno odredili na što se smije trošiti i u kojim omjerima, da bi smo spriječili odljev novca u krivu stranu te pokušali usmjeriti sredstva u izgradnju kvalitete sporta. Uz pomoć tih dodatnih sredstava, u odbojci vidimo veliki pomak i napredak u nekim do sada manjim klubovima koji se kvalitetom igre približavaju europskim natjecanjima. Novac sam po sebi ne može jamčiti rezultate, ali sustavni pristup razvoju u kombinaciji s povećanim investicijama zasigurno može.

*Direktorica HOS-a upozorava i na nešto o čemu se govori i piše puno manje nego o velikom povećanja proračunskih sredstava za sport na državnoj razini.

- Mene jako rastužuje to što mi uopće nemamo podatak o ukupnom izdvajanju za sport. znamo kolika su izdvajanja centralne države, znači državnog proračuna, tu je sve jasno i transparentno. No, to je samo jedan mali dio, „vrh sante leda“, jer ispod državnog proračuna, Ministarstva turizma i sporta i Hrvatskog olimpijskog odbora je ogromno polje lokalnog sporta - županija, gradova i općina - za koje mi nemamo podatak koliko je to ukupno na razini cijele države. To je šteta jer kad bismo na neki način pokušali sistematizirati način raspodjele i ujednačiti kriterije po kojima se lokalni proračuni brinu o sportu, onda bi smo možda izjednačili i konkurentnost u sportskom smislu. Primjera radi, jedan klub koji igra Superligu u gradu s velikim proračunom i drugi klub koji igra istu tu Superligu u gradu s malim proračunom imaju jednake početne troškove i isti su im bazični troškovi. No, jedan raspolaže s proračunom od milijun nečega, a drugi s proračunom od sto tisuća nečega. Oni nikako nisu u istoj poziciji. Veliki se novac izdvaja za sport i šteta je što nemamo podatak koliki je to novac. Kad bismo znali koliki je, možda bismo imali ideju na koji način bi ga se moglo bolje iskoristiti i usmjeriti.

*A kada nakon svega navedenoga pitate Valentinu Bifflin gdje vidi hrvatsku odbojku za deset godina, bez razmišljanja će odgovoriti:

- Na Olimpijskim igrama!