Teško je nabrojati što je sve Mario Vukoja bio i što jest u hrvatskoj i svjetskoj gimnastici. Aktualni savjetnik predsjednika Hrvatskog gimnastičkog saveza za vrhunski sport i međunarodne odnose te zaposlenik HOO-a bio je vrlo uspješan trener, a danas je jedan od najuglednijih svjetskih sudaca. U važnim je ulogama sudjelovao na svim Olimpijskim igrama od Pekinga 2008. do danas, a u Parizu 2024. bio je i vrhovni sudac.

Posljednjih mjeseci se intenzivno bavi Europskim prvenstvom u gimnastici, koje će se od 13. do 23. kolovoza održati u Zagrebu. Za to se prvenstvo kaže da će po mnogočemu biti povijesno.

- Najljepše od svega je što smo Europsko gimnastičko prvenstvo napokon doveli u Hrvatsku, s obzirom na rezultate hrvatske gimnastike unatrag skoro 20 godina. Ni s jednog natjecanja se nismo vratili bez medalje ili barem finala. Ovo je kruna našeg rada u savezu i u sportskom i u organizacijskom smislu, s obzirom na Svjetski kup koji se već 17 godina sadržava u Osijeku. U Osijeku smo udvostručili nagradni fond i uveli nagrade za trenere. U svijetu je to jako dobro prihvaćeno i kad smo se odlučili kandidirati za Europsko prvenstvo razmišljali smo kakvu poruku Hrvatska može poslati ne samo Europi nego i svijetu. Stoga će ovo biti prvo, možemo reći i povijesno Europsko gimnastičko prvenstvo koje će imati nagradni fond za sportaše i trenere, kaže Mario Vukoja.

*S obzirom na spomenute rezultate naših gimnastičara očekivanja hrvatske sportske javnosti bit će zasigurno velika, no Vukoja od toga ne strahuje.

- Mislim da u svakoj državi, kao i u nogometu, imamo toliko izbornika koliko i stanovnika i sportaši žive s tim da su očekivanja velika. Tako je i u Hrvatskoj gdje je to možda i još malo više izraženo jer pobjede hrvatskih sportašica i sportaša mi doživljavamo na poseban način. Mislim da se ne treba bojati rezultatskih očekivanja. Mi trebamo raditi sve da se naši dečki i cure pripreme najbolje što mogu da bi se pokazali u najboljem mogućem svjetlu, uključiti stručnjake iz svih polja da ih pripremimo i mentalno i fizički za nastup pred domaćom publikom. Najviše što bih ja očekivao je da popunimo dvoranu i da natjecatelji imaju pritisak pune dvorane, jer to je ono zbog čega se sportska natjecanja i održavaju. A sportaši moraju živjeti s pritiskom, njima je to posao.

*Za Hrvatsku će na Europskom prvenstvu prvi put nastupiti Ilija Kovtun, možda i najbolji sportaš koji je ikad prešao pod hrvatsku zastavu još tamo od Nikolaja Pešalova. Za Kovtuna će svi reći da je uistinu poseban gimnastičar.

- Poseban je, prvo, jer je nekarakteristično građen, visok i jak. Takav velik i jak radi višeboj i to ga radi na razini medalje na europskim prvenstvima i blizu medalje na svjetskim prvenstvima, a aktualni je osvajač olimpijske medalje na ručama. Ali posebnost Ilije Kovtuna su ove zadnje olimpijske, svjetske i europske medalje koje je osvojio pod ukrajinskom zastavom, ali trenirajući u Hrvatskoj i Osijeku. I Hrvatska je, tako, zaslužna za njegove rezultate u zadnje tri godine otkako je počela agresija na Ukrajinu. On živi u Osijeku, on je naš Hrvat već par godina, samo sad je i službeno dobio zeleno svjetlo da nastupa za Hrvatsku.

*Pomalo nestvarno zvuči podatak da su prihodi od TV prava u gimnastici stagnirali u posljednjih deset godina, dok su kod atletike tri puta povećani. Kako je i zašto to moguće?

- Ja mislim da je to jednostavno pitanje i da za to postoji jednostavan odgovor. Gimnastika je prekonzervativan sport i uprava koja vodi gimnastičke saveze na europskoj i svjetskoj razini je vrlo konzervativna. Mi bismo trebali pratiti trendove kao i drugi sportovi i prilagođavati naše sustave onome što ljudi žele pratiti i gledati. Dok smo radili istraživanje u Osijeku i pitali što se ljudima najviše sviđa u gimnastici, rekli su da je sve atraktivno i super. A što im se ne sviđa? Možda malo predugo traju natjecanja i možda im je sve to malo komplicirano pa ne razumiju. Dakle, moramo ubrzati natjecanje i prilagoditi sustav da ga ljudi mogu razumjeti. Za to nam trebaju alati koje mi nudimo - evo, opet Hrvatska nudi! - kroz digitalne pristupe, da se što veći broj ljudi može upoznati s gimnastikom i to ne tako da je prati jednom ili dva puta godišnje, nego da imaju pristup gimnastičkim sadržajima na dnevnoj razini.

*Vukoja je velik zagovornik digitalizacije u gimnastici, pa nam i dodatno pojašnjava što to konkretno znači.

- Uzmimo da se na svijetu oko 100 milijuna djece bavi gimnastičkim programima, dakle od onih najmanjih do najvećih, a da nemaju platformu, kao primjerice Judo TV, na kojoj mogu naći rezultate, svoje i video snimke drugih gimnastičara, edukativne materijale… Ja sam o tome razgovarao i s Vladimirom Mađarevićem kad se pokrenula priča oko Eleviena, platforme koja gimnastičarima omogućava da se sami snime i da cijeli svijet to što rade može vidjeti vrlo lagano. Inače to možeš napraviti samo ako dođeš na svjetsko prvenstvo i ako uđeš u finale, a na televiziji ćeš biti ako te režiser odluči pokazati. A digitalna platforma je glavna platforma čak i u formuli 1, iako su oni puno na televiziji. Znači, moramo učiti od najboljih.

*Parkour je nova disciplina u gimnastici i od nje su očekivanja velika, upravo kada govorimo o popularizaciji gimnastike.

- Parkour je i nas Hrvatskoj iznenadio. Mi smo pokušali uvesti sve discipline koje postoje u gimnastičkom svijetu, pa trenutno imamo mušku i žensku sportsku gimnastiku, ritmičku gimnastika i parkour. Sportska i ritmička gimnastika su već etablirani olimpijski sportovi, ali parkour je iznenadio brzinom kojom su ga djeca prihvatila. Mi smo organizirali već drugo državno prvenstvo gdje smo se približili brojci od 200 djeca koja se plasiraju na prvenstvo. Klinci kažu da im je to super jer je atmosfera na parkouru potpuno drukčija od one u gimnastici. Sve je više urbano, više friendly, oni navijaju, viču, trče jedni pokraj drugih. Sve je sušta suprotnost gimnastici, a opet ima puno zajedničkih elementa. Ono što u gimnastici moraš napraviti lijepo, da bude pruženo, da doskok bude savršen, u parkouru moraš napraviti brzo, moraš napraviti atraktivno, moraš napraviti tako da ljudima to bude lijepo. Za neke koji završavaju s gimnastičkom karijerom parkour je prilika da tu ostanu. Ja parkour vidim već u Brisbaneu 2032. ili iza Brisbanea u olimpijskom programu.

*U hrvatskoj atletici i plivanju i nekim drugim pojedinačnim sportovima odličjima s velikih natjecanja mogu se pohvaliti i sportašice i sportaši. U gimnastici, međutim, žene ne mogu ni približiti sjajnim rezultatima muških kolega.

- Ja ću to objasniti jednim paradoksom koje ni mi ne razumijemo. Ako uzmemo statističke podatke Hrvatskog gimnastičkog saveza koje govore da je skoro 79 posto djece koja ulaze u gimnastiku iz ženske populacije, logika bi govorila da će cure imati bolje ili barem jednake rezultate kao i dečki. Ali nemaju. Ne bih čak rekao ni da je tu u pitanju genetika. Rekao bih da je to zato jer su djevojke više fokusirane na višeboj, znači 90 posto gimnastičarki radi sve četiri sprave i tu je konkurencija brutalna. U prvih osam ekipa - Amerikanke, Kineskinje, Engleskinje, Njemice, Talijanke… - sve cure rade višeboj. Gimnastičarke nisu radile toliko na specijalizaciji, nego su bila fokusirane da rade sve četiri sprave i tako se plasiraju na Olimpijske igre. Sada se i tu trend polako mijenja pa mislim da je to rješenje. Znači da se i cure specijaliziraju za jednu spravu, ako želimo da rezultatima budu bliže dečkima.

*Mnogim našim sportovima problem je skromna baza iz koje se crpe talenti, ali posljednjih godina i vrlo loša motorika djece koja se počinju baviti sportom. Kakav je slučaj s gimnastikom?

- Ni mi nismo ostali pošteđeni. Prvo, nakon Covida se velik broj djece prestao baviti sportom ili se u najboljim godinama nije mogao razvijati. Drugo je depopulacija, mi padamo u broju stanovnika pa se i taj bazen smanjuje. I onda dolaze poražavajući podaci da je kod djece do 10 godina 38 posto dječaka i 34 posto djevojčica pretilo. Dakle, računajući sve navedeno imamo možda svega 50 posto djece koja se uopće mogu baviti sportom i sad tu moraš naći i gimnastičara, i rukometaša, i košarkaša, i visokog, i niskog, i one koji mogu bacati, koji mogu trčati… Konačno, tu je i poremećaj pažnje kod mlađe djece. Zadnje istraživanje pokazuje da nova generacija ima između tri i sedam sekundi koncentracije, a sport traži iznimno puno koncentracije. Problem je što su djeca previše na mobitelima i jednostavno nemaju koncentraciju pratiti što im trener govori. Konačno, vrhunski sport zahtijeva jako puno odricanja, a nagrada na samom kraju možda nije onakva kava bi ljudi htjeli da bude.

*Neke stvari se tu, ipak, mogu popraviti...

- Podržavam odluku da u školama telefoni budu negdje zaključani i da djeci smanjujemo dostupnost digitalnih sadržaja koliko god možemo. Treba apelirati na roditelje da u slobodno vrijeme odu u prirodu, pa neka djeca trče, neka se penju, slobodno se i uprljaju. Ona se moraju naučiti kretati u prirodi. Osnovna motorika je ključ bilo kojeg sporta, zato je gimnastika bazični sport. Fina motorika se razvija do šeste godine, nakon toga je više ne razvijaš, neke sposobnosti možeš, neke ne možeš unaprijediti. Trebamo izbjegavati „prečice“ jer kraći put dovodi do toga da nemaš dovoljno znanja, a bez znanja ne možeš napredovati.

*Prije dvije godine Vijeće HOO-a imenovalo je Vukoju predsjednikom Povjerenstva za stručni nadzor u sportu. Zadaće tog tijela nisu dovoljno poznate javnosti.

- Zakon o sportu je predvidio da nacionalno krovno tijelo nadzire saveze, u smislu stručnog rada. To znači da ovdje ne govorimo o financijama, ni o trenerima, nego govorimo o tome imaju li svi savezi strukturu posloženu tako da se sport može razvijati. Prvenstveno se misli na bazu trenera, bazu sportaša, imaju li napisane programe, provode li ih, kontrolira li to tko i znaju li tko su ljudi u sustavu sporta. U sastavu povjerenstva su ekonomisti, pravnici i kineziolozi i u dvije godine obavili smo nadzor u više od 30 saveza određenih slučajnim izborom. Početkom godine izvučemo iz „bubnja“ individualne, ekipne i neolimpijske sportove koje ćemo nadzirati. U jednom olimpijskom ciklusu trebamo proći sve saveza. Cilj je, prvenstveno, korektivni. Dakle, da onim savezima koji to možda nemaju dobro riješeno, primjerima dobre prakse i saveza koji to imaju, pomognemo da si i oni poslože sustav, odnosno da pokušamo unaprijediti njihov sport.

*Nakon dvije godine možemo vidjeti i prve rezultate rada povjerenstva.

- Rezultati su očekivani. Ima saveza koje su uređeni stvarno tip-top i ti savezi su u pravilu uspješni. Ima i saveza koji imaju i volje i želja, ali nemaju logistike, nemaju novaca da honoriraju ljude. Analiza iz 2024. godine pokazala je da se kod 52 posto saveza stručni poslovi ne obavljaju na razini koja je zadovoljavajuća. Danas je, nažalost, situacija takva da je u nekim savezima je glavni tajnik i trener, i vozač, i logističar, i oni jednostavno ne mogu servisirati sve što bi htjeli. Puno saveza, naročito onih neolimpijskih sportova, nemaju novca ni infrastrukturu koju bi trebali imati. Većina izbornika su volonteri, a očekivanja su velika. Povratne informacije koje imamo od njih su te da su jako zadovoljni, jer mi smo krenuli korektivno. Oni od nas traže pomoć oko pravilnika, oko toga kako napraviti plan i program. Mi smo im tu servis koji im olakšava usklađenje s normama koje se očekuju od njih s ciljem da to mogu primijeniti i da njihov sport za tri ili četiri godine bude bolji nego je danas. Odrađujemo radionice na kojima detektiramo što im treba, a onda imamo Hrvatsku olimpijsku akademiju i neke druge službe koje onda to šta mi mislimo da bi bilo dobro da se njima prenese, pojasnio je Vukoja.