IN MEMORIAM: Ljubica Gabrić-Calvesi (1914. - 2015.)

Svjetska atletska federacija objavila je vijest da je jučer u 101. godini preminule Ljubica Gabrić – Calvesi posljednja natjecateljica na Olimpijskim igrama 1936. u Berlinu.

Dijete Dalmatinske zagore, koje je daleko od rodne grude ostvarila veliku atletsku karijeru. Ljubica Gabrić rođena je u Imotskom 14. listopada 1914. godine. U ranom djetinjstu napustila je rodni kraj i nastanila se u Chicagu. Obitelj se međutim nije dugo zadržala u Americi, već se vratila u Dalmaciju, ali u Zadar, koji je tada bio pod talijanskom vlašću, tako da je Ljubica stigla u Zadar kao djevojčica.
Za boravka u Zadru, uz bavljenje atletikom, bila je 1939. godine članica Societa Ginnastica Zara (Gimnastičko društvo Zadar), gdje je bila zadužna za atletiku. Poslije Zadra prešla je 1942. godine u atletske klubove u Torinu, potom Milanu, a natjecateljsku sportsku karijeru završila je u Bresci. U atletskoj disciplini bacanje diska bila je prvakinja Italije 1937.,1939., 1940. i 1942. godine.

Za reprezentaciju Italije Ljubica je nastupala od 1936. do 1950. godine, iako je ozbiljnije bavljenje atletikom započela tek 1934. godine.
Na Europskom prvenstvu u Beču 1938. godine u bacanju diska bila je šesta, u Oslu 1946. osvojila je sedmo mjesto, a 1950. godine na istom natjecanju u Bruxellesu bila je ponovno sedma.

Nastupila je Ljubica dva puta na olimpijskim igrama. Prvi put bilo je to 1936. godine u Berlinu, gdje je u bacanju diska osvojila deseto mjesto hitcem od 34.31 metar. Na idućim Igrama, dvanaest godina kasnije 1948. u Londonu, Ljubica je osvojila 17. mjesto bacivši disk 34.17 metra.

Malo je poznato u javnosti da je Ljubica izborila nastup i na Olimpijskim igrama koje su se trebale održati 1940. godine. Na spomenutom Europskom prvenstvu u Beču 1938. ostvarila je olimpijsku normu bacivši svoj šesti osobni najbolji hitac, što je bilo dovoljno tada i za olimpijsku medalju, da je to bilo dvije godine ranije u Berlinu. Poznato je da zbog skorog početka Drugog svjetskog rata Olimpijske igre 1940. koje su se trebale održati u japanskom glavnom gradu Tokiju, nisu održane.

Njezin rezultat iz Milana 1939. godine od 43.35 metra bio je u Italiji dugo nedostignut. Vrlo dobro je bacala kuglu i koplje te skakala, pa se dokazala i kao dobra petobojka. Nakon prestanka bavljenja atletikom 1954. godine, posvetila se sportskom novinarstvu. Ona je svjetski fenomen i po tome što je 2010. godine u 96. godini života postala svjetska prvakinja u bacanju kugle za najstarije veteranke, kao i 2011.godine. Natjecala se i u 98. godini života i opet je bila prvakinja. Ljubičin suprug bio je poznati talijanski preponaš Sandro Calvesi, a njezina kći Lyana je supruga sportaša Eddy Ottoza i majka preponaša Laurent Ottoza.

Dugo se godina u javnosti špekuliralo s godinom rođenja Ljubice Gabrić, udane Calvesi. Po jednim dokumentima rođena je 1914. a po jednima 1917. godine. Međutim, prema podacima sa parabroda pod nazivom Predsjednik Wilson, kojim je obitelj Gabrić iz Trsta 1923. godine otputovala za New York, navodi se da je sa ocem Martinom Gabrićem bila i kćerka od devet godina Ljubica-Gabre Gabrić, što direktno potvrđuje godinu 1914. kao godinu njezina rođenja.

Bilo je to vrijeme nakon Prvog svjetskog rata, masovnog egzodusa hrvatskog stanovništva u Sjevernu i Južnu Ameriku, najviše sa dalmatinskih otoka i iz Dalmatinske zagore, gdje su obitelji odlazile da se sačuvaju od neimaštine, bolesti i smrti uzrokovane glađu. Tako i obitelj Ljubičina oca Martina.

Nepoznato je kada se obitelj vratila u Dalmaciju, odnosno Zadar, ali njihov povratak imao je dalekosežne pozitivne posljedice za sport grada Zadra i tadašnju Kraljevinu Italiju. Tko je neposredno pred Prvi svjetski rat, kada se Ljubica rodila, mogao prepostaviti da će u djetinjstvu i ranoj mladosti, obići gotovo cijeli svijet, a da će već u 22. godinu života nastupiti na olimpijskim igrama, i to ne za (tada) svoju državu Kraljevinu Jugoslaviju, već za susjednu Italiju, pod kojom je tada bio i grad Zadar gdje se obitelj Gabrić skrasila po povratku iz Amerike. Ali čudne su ljudske sudbine, kako znaju usmjeriti život čovjeka u skroz drugom pravcu, tako i karijeru sportaša mnogo puta usmjeruju u nepreviđenom smjeru. Tako je bilo i sa Ljubicom Gabrić – Imoćankom, a talijanskom olimpijkom.
Jurica Gizdić