Bivša atletska reprezentativka i trenerica, doktorica znanosti, sveučilišna profesorica, međunarodna atletska sutkinja… Ovo je tek mali izvadak iz životopisa dr. Vesne Babić koju osim u predavaonicama Kineziološkog fakulteta u Zagrebu možete susresti i na svim atletskim natjecanjima u Hrvatskoj, ali i onima diljem Europe.

Sagledavajući atletiku iz više kutova, dr. Babić ne smatra čudom rezultate na nedavnom Europskom prvenstvu u Birminghamu, kamo su naše atletičarke i atletičari otišli bez osvajača europskih zlatnih medalja Sandre Perković i Filipa Mihaljevića.

- S obzirom na lošu infrastrukturu i uvjete u kojima naši atletičari treniraju složila bih se s tvrdnjom da su njihovi rezultati začuđujući. Međutim kada pogledamo strukturu našeg stanovništva i uzmemo u obzir dinarski antropotip koji dokazano posjedujemo, jasno je koliko talenta zapravo imamo. Pitanje je samo kako ćemo se postaviti prema tom potencijalu – kako ćemo te talente uočiti, privući i zadržati u sportu. Kao mala zemlja, trebali bismo razviti sustav pametnog usmjeravanja djece u pojedine sportske discipline. Znanje imamo, i ono bi moglo činiti ključnu razliku. Danas su vrhunski rezultati uglavnom posljedica golemog angažmana obitelji. Imamo dobre trenera, oni rade najbolje što mogu u postojećim uvjetima. S obzirom na trenutnu političku situaciju unutar Hrvatskog atletskog saveza, zapravo se divim njihovom motivu i volji da izdrže sve pritiske te svojim rezultatima pokazuju i dokazuju da je sport nešto drugo, kaže dr. Babić.

*Glavne probleme hrvatske atletike naša sugovornica vidi u onome što ističu svi sportaši, treneri i sportski djelatnici.

- Ključni problem u Hrvatskoj, i to ne samo u atletici nego u svim bazičnim sportovima, jest infrastruktura. Bez adekvatne infrastrukture nema niti uvjeta za razvoj sporta. Smatram da bi svi bazični sportovi dugoročno trebali udružiti snage i zajednički nastupati prema Vladi i ministarstvima. To bi koristilo cijelom sustavu sporta. Velik korak naprijed bio bi izgradnja nekoliko regionalnih centara u našoj prelijepoj zemlji, koji bi na jednom mjestu okupljali objekte za sva tri bazična sporta, uključujući i ledenu dvoranu za zimske sportove. Ulaganje u bazične sportove mora biti strateška odluka Vlade, a ne lokalnih čelnika koji sredstva najčešće usmjeravaju u ekipne sportove koji su im osobno draži. Osijek je trenutno najbliži takvom rješenju i iskreno se nadam da će u tome uspjeti. Čini se da njihova gradska uprava promišlja zrelije od drugih. Model koji udružuje bazične sportove i odgaja djecu kroz njih od najranije dobi donio bi dobrobit ukupnom hrvatskom sportu. No, to više nije pitanje struke, već isključivo političke volje.

*Dugogodišnja rezultatsku „dominaciju“ tehničkih disciplina u našoj atletici načela je prije nekoliko godina maratonka Matea Parlov Koštro da bi u posljednjih godinu i pol dana zablistao i srednjoprugaš Marino Bloudek.

- Ako se vratimo u povijest, vidjeti ćemo da smo i ranije imali odlične trkače na srednjim prugama. Tu se pojavljuju dva ključna globalna problema. Prvi je tranzicija iz juniorske u seniorsku dob, što je izazov s kojim se bori cijeli svijet. Drugi je sustav financiranja. Kod nas se sportaši financiraju tek nakon što postignu rezultat, što je potpuno pogrešna postavka. S druge strane, na terenu imamo trenere koji znaju stvarati vrhunske sportaše i sve mi to znamo. Izvrsni primjeri za to su Predrag Saratlija te, prije njega, Pero Korica iz Zadra, kao i mnogi nastavnici tjelesne i zdravstvene kulture. Oni u društvu nisu dovoljno prepoznati, iako kontinuirano rade selekciju od neprocjenjive vrijednosti. Ti treneri redovito stvaraju nove talente koje im kasnije "ukradu" veći klubovi. Zašto? Zato što ti lokalni stručnjaci nikada nisu htjeli napustiti svoj grad i otići za sportašem, bilo zbog nastavka školovanja ili boljih uvjeta. Željeli su živjeti u Zadru, dok je sportaš odlazio za svojim interesima, pa su se drugi kitili njihovim perjem. Činjenica je da zadarska sportska zajednica ne izdvaja dovoljno sredstava za atletiku niti pruža adekvatne uvjete. Zato svi ti izvrsni sportaši u prvoj prilici odlaze tamo gdje im se ponudi više, kaže Vesna Babić i dodaje:

- Problem su i male plaće trenera, pa mnogi atletski treneri u potrazi za egzistencijom odlaze u druge sportove, prvenstveno u nogomet i tenis gdje su vrlo traženi i cijenjeni kao vrhunski stručnjaci za kondicijsku pripremu sportaša. Otišli su tako iz atletike i Miljenko Rak, i Dejan Vojnović i mnogi drugi.

*Profesorica Babić, međutim, trenutno u hrvatskoj atletici vidi i problem veći od navedenih.

- Danas smo došli u situaciju da pojedinci koji su se izborili za funkcije rade isključivo za osobne interese, a ne za dobrobit sporta. To je trenutačno najveći problem u atletici. U posljednjih nekoliko mandata osobni su interesi stavljeni ispred sportskih. Kao sveučilišna profesorica, bivša sportašica, društvena djelatnica i majka, to nikako ne mogu prihvatiti.

*Sprint je, uz nekoliko iznimaka poput Danijele Grgić i Andreje Ivančević oduvijek u trećem planu, za što postoji više razloga.

- Prije svega, nije točno da nismo imali dobrih sprintera, imali smo ih! Izvrstan primjer je Dario Horvat, koji je bez pravih uvjeta, nakon samo jedne godine studija u Americi, gdje je zimsku sezonu odradio na toplome, istrčao sjajnih 10.20. Sve ozlijede koje su se događale našim sprinterima, pa i našoj darovitoj višebojki Jani Koščak, izravna su posljedica loših uvjeta za trening. Je li normalno da Zagreb koji sa svojom okolicom broji milijun stanovnik ima samo jednu dvoranu za trening? Imali smo i Kristinu Pericu i Danijelu Grgić, ali su one postale žrtve ne samo loših uvjeta već i ljudi koji su u njima prebrzo prepoznali priliku za dobru zaradu. Ta su djeca jednostavno iskorištena. Zbog osobnih interesa razvio se neprihvatljiv odnos na relaciji trener – sportaš. To se dogodilo mnogim mladim sportašima koji zbog toga nikada nisu ponovili svoje uspjehe u seniorskoj dobi. Povijest pokazuje da ih danas uopće nemamo u atletskom sustavu, čak ni kao suce ili društvene djelatnike. To je strašno!

*Posljednjih godina naši trkači ipak preko zime mogu otići na višetjedne pripreme u Keniju.

- Da, zaista mogu otići u Keniju i to se odmah vidi na rezultatima, iako neki roditelji još uvijek sami financiraju te odlaske. Trening na visini specifična je potreba u disciplinama srednjih i dugih pruga. Treninzi su izuzetno teški, a boravak na visini omogućuje znatno brži oporavak. U Hrvatskoj takvih uvjeta nema. Pokušavalo se s pripremama u Švicarskoj, ali to nije bilo dovoljno dobro. Zato sada naši trkači odlaze dva puta godišnje na tri tjedna ili dulje u Keniju.

*Nisu problem samo uvjeti. Treneri u svim sportovima žale se da im dolaze djeca sve lošijih motoričkih sposobnosti, za što najčešće optužuju mobitele, video-igrice i ostale tehnološke novotarije.

- Optuživanje mobitela i računalnih igara za lošije motoričke sposobnosti djece izuzetno je pojednostavljeno i netočno. Razloga je mnogo. Već dvadeset godina brojna istraživanja ukazuju na jasne razlike između djece koja su svakodnevno aktivna i one koja nisu. Način života se drastično promijenio. Naša generacija se igrala vani, penjanje na stablo bilo nam je svakodnevica, a roditelji su nas jedva uspijevali uvući u kuću. Spontanom igrom i velikom količinom rada indirektno smo sami razvijali razne motoričke sposobnosti i vještine. Kilometraža koju smo mi prelazili u djetinjstvu nemjerljiva je s kretanjem današnje djece. Do pete godine života ti mališani još i skupe neku kilometražu kretanjem po kući, no nakon toga se "brižni roditelji" pobrinu da ih smire i posjednu. Ljudsko tijelo nije stvoreno za sjedenje – stvoreno je za pokret, aktivnost i jačanje kroz napor. Bez tih podražaja nemoguće je razviti motoričke sposobnosti a bez njih niti kognitivni razvoj neće biti adekvatan.

*Problem su dakle i roditelji?

- Danas roditelji pretjerano štite djecu i iz najbolje namjere im uskraćuju kretanje. Svuda ih voze automobilima, čime se onemogućuje spontani razvoj prirodne izdržljivosti. Razvoj djeteta započinje izdržljivošću kroz puzanje, a kasnije kroz hodanje. Iz tog bazičnog razvoja i aerobnih sposobnosti gradimo temelje za sve ostale energetske razine, ali i za koncentraciju te kapacitet za podnošenje napora na treninzima i natjecanjima. U konačnici, sport stvara ljude s boljim radnim navikama, veće produktivnosti, koji poštuju pravila i imaju viši radni kapacitet. To su pojedinci koji rjeđe odlaze na bolovanja i doprinose zdravijem i ugodnijem radnom okruženju te društvu u cjelini.

*I tu su, međutim, moguća neka rješenja.

- Naši su gradovi urbanistički loše organizirani – pretrpani su zgradama i stanovima, a kronično nedostaje zelenih površina i neizgrađenih, urbanistički planiranih, objekata koji trebaju biti za rekreaciju građana. Ono što možemo učiniti jest osigurati adekvatan, osmišljen prostor za vježbanje u dječjim vrtićima i školama. Kineziolozi moraju postati dio stalnog sastava u predškolskim i školskim ustanovama kako bi s djecom provodili ciljane programe. Na taj način bismo imali znatno spremniju i zdraviju djecu.

*Sve su glasniji i zahtjevi da se poveća broj sati nastave tjelesne kulture u školama.

- Dva sata tjelesne kulture u srednjim školama nisu dovoljna. Iako postoje iznimno motivirani profesori koji pokreću izvrsne projekte, poput onih u Prvoj i Drugoj gimnaziji, sustav ih ne nagrađuje dodatno, zbog čega im prijeti profesionalno izgaranje. Društvo prečesto prepoznaje prosječnost umjesto izvrsnosti.

*Mnogi se sportaši žale da im profesori na fakultetima ne izlaze u susret, pa čak i da im otežavaju bavljenje vrhunskim sportom. Profesorica Babić ne zna za takve primjere.

- Ja nemam takvu informaciju, moguće je da se radi o pojedincima. Suprotno nekim predrasudama, profesori na mnogim fakultetima, poput Ekonomije, Šumarstva, Medicine, FSB-a i drugih, izlaze u susret sportašima. Kineziološki fakultet tu prednjači s konkretnim pravilnicima: sportaši prve i druge kategorije mogu opravdano izostati s čak 70 posto nastave, oni do treće kategorije mogu izostati s 50 posto, imaju pravo na hibridno učenje (24/7), fleksibilne ispitne rokove te opciju studiranja "dvije godine za jednu" bez sankcija. Kineziološki fakultet je zaštitio naše vrhunske sportaše da mogu i dalje djelovati u sportu bez stresa. Naglasila bih što moje iskustvo govori: najbolji sportaši često su i najbolji studenti. Vrhunski sportaši prve i druge kategorije u praksi pokazuju iznimnu odgovornost i organiziranost, pa većini njih spomenute akademske privilegije na kraju uopće nisu ni potrebne.

*Osim kao predavačicu na fakultetu i sutkinju na atletskim borilištima, profesoricu Babić moglo se vidjeti i kao - volonterku na Europskom prvenstvu u gimnastici. Kakvu poruku takvim angažmanom šalje sportskoj zajednici i društvu općenito?

- Volontiranjem na Europskom prvenstvu u gimnastici pokazujem podršku bazičnom sportu i lokalnoj zajednici. Kroz takav rad svojim primjerom profesori praktično odgajaju studente i promiču društveno korisno učenje, kaže nam za kraj dr. Vesna Babić.