Jesu li olimpijci sanjari o putu do zlata ili matematičari koji trebaju predvidjeti svaku moguću varijablu ako ne žele završiti na listi velikih tragičara? Otkrivamo najvažnije mentalne trikove sportaša koji mogu i nama pomoći u svakodnevnom životu, a još više u borbi sa sumnjama i strahovima

Mozak je fantastičan organ. Počinje raditi u trenutku kada se rodimo, a prestaje taman one sekunde kada se popnemo na pozornicu - izjavio je svojedobno Mark Twain, veliki pisac, koji bi danas mogao proći i kao otac anksioznosti performansa. Znate o čemu pišemo. Danima, mjesecima i godinama strpljivo ste vježbali, trenirali, nadali se, a onda ste izašli na sportski teren i sva vaša snaga i vještine su vas napustile. I dobro je da vas sportski komentatori nisu proglasili velikim tragičarem.

Eh, da mi je mozak Janice Kostelić - često bih to pomislila u takvim trenucima. Jer to je ono što sam najbolje zapamtila iz dokumentarca o uspjesima velikih Kostelića: to da je Janica prije svih važnijih pobjeda bila u tako mirnom flowu da je prije spusta govorila bratu i tati kako joj je pomalo dosadno.

„PRIJE SVAKOG UDARCA IDEM U KINO U SVOJOJ GLAVI!“

I doista! Pogledate li malo bolje sve olimpijce u prvim minutama prije nastupa – dolaze na teren gotovo u slowmotionu, rijetko se smiješe i ne gledaju okolo, već ravno ispred sebe, kao da su izveli autohipnozu.

Mnogi izvode toliko neobične pokrete kao da su preko noći odlučili promijeniti profesiju i postati suvremeni plesači ili mjesečari. Neki i jako oprezno hodaju, kao da ih boli noga – što nije ništa drugo nego trik kojim pokušavaju zavarati konkurenciju. Ukratko, ponašaju se kao Janica koja je već odgledala svoj pobjednički film pa joj je malo dosadno.

I još jedino može reći: „Been there, done that.“ Uostalom, nije Jack Nicklaus, koji se smatra jednim od najvećih golfera svih vremena, bez razloga izjavio: „Prije svakog udarca idem u kino u svojoj glavi.“

No jednom kada odvrte svoj film u glavi, trebaju ga još „samo“ i realizirati na terenu.

A što nas sada vodi do sljedeća dva pitanja: gledamo li možda velika sportska natjecanja doista s nekim odmakom od pet minuta? I ako ima istine u tome da dobar dio uspjeha – neka istraživanja spominju i 45 % – treba pripisati mentalnoj snazi i vježbama imaginacije, možemo li nešto naučiti od vrhunskih sportaša i olimpijaca? Jer nije svaki unutarnji film pobjednički, zar ne?

VJEŽBE VIZUALIZACIJE ILI KAKO SNIMITI FILM S VIŠE MOGUĆIH KRAJEVA

Iako će neki od vas možda odmah odmahnuti rukom i reći da je vizualizacija precijenjena i da ima veze s aktualnim trendovima poput manifestacija, meditacija i new-age teorija o tome da svemir treba jasno čuti i vidjeti vaše želje kako bi ih ostvario – prava je istina da je vizualizacija već dugo dio elitnih sportova. Al Oerter, četverostruki olimpijski prvak u bacanju diska, i teniska zvijezda Billie Jean King koristili su je još šezdesetih godina.

Zahvaljujući neuroznanosti, više nitko ne sumnja u onaj spiralni niz koji je dobro opisala klizačica i olimpijska prvakinja iz 2002. Jamie Salé: „Vaše razmišljanje stvara vaše osjećaje, vaši osjećaji stvaraju vaše postupke, a vaši postupci stvaraju vaše rezultate.“

Nitko ni ne sumnja ni u postojanje „motoričke imaginacije“, jer su studije odavno dokazale da zamišljanje pokreta može stimulirati motorni korteks, dio mozga odgovoran za planiranje i izvršavanje pokreta, gotovo jednako učinkovito kao i fizičko izvođenje radnje.

SVE ŠTO MOŽE POĆI PO ZLU – SCENARIJI

Uostalom, kako drugačije objasniti sve one uspjehe Michaela Phelpsa, najodlikovanijeg olimpijca svih vremena, koji je čak i kada mu je voda ušla u naočale tijekom utrke na 200 metara leptir na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008., uspio osvojiti zlato. Njegova metoda? Odvrtio je prije skoka u vodu sve moguće scenarije, i to u prvom i trećem licu.

„Kada bih vizualizirao, to bi bilo ono što želim da bude, što ne želim da bude, što bi moglo biti.“

Da, to znači da je morao zamišljati i one negativne ishode koji počinju sa „što ako“, jer samo tako možemo preoblikovati ono što se zove percepcija tjeskobe i smiriti amigdalu – centar za emocije, ali i strah od neuspjeha.

Da, mozak je vrlo moćan organ, ali ponekad ne zna dobro razlikovati između zamišljenog i ostvarenog. A što je ponekad super, jer jednom kada se doista pojave problemi, posve drugačije reagira ako ima déjà-vu osjećaj nego da je zatečen kao da situaciju prvi put vidi.

ŠTO ČINI RAZLIKU?

Svi znamo da treba čuvati memoriju i energiju mozga, jer kada treba odlučiti tko će odnijeti pobjedu, finalnu odluku često ne donose ni fizička spremnost, ni snaga i spretnost, pa čak ni sve uspješne vježbe vizualizacije – jer budimo iskreni, koji ih sportaš ne izvodi, kada na Olimpijske igre dolaze i s timom psihologa – nego nešto posve drugo.

Naime, kada su znanstvenici istraživali što čini onu minijaturnu razliku između pobjednika i niže plasiranih, da ne kažemo gubitnika i tragičara, pokazalo se da je to brzina donošenja prave odluke i prilagodba datoj situaciji. Ona se povećava samo onda kada ste doveli mozak u optimalno stanje, koje često isključuje vrtlog emocija te stvara posebnu vezu između različitih dijelova mozga. Danas se to zove flow, a Janica je to nekada zvala blažena dosada.

PARALIZA ANALIZE

No kako to izvesti? Jer nije svaka vizualizacija ista, a ni dobra, kažu psiholozi. Uostalom, mnogi se sportaši krivim vježbama dovedu do onoga što se zove „paraliza analize“.

To zna i američka skijašica Heather McPhie, koja tvrdi da je najbolje rezultate postizala kada je bila ludo bolesna ili je postojala neka stvarno čudna varijabla – jer je tada morala pojednostaviti.

MULTISENZORNO ZAMIŠLJANJE

Tajna je, kažu psiholozi, ne samo zamišljati svoju pobjedu, sebe na tronu i potom na brojnim konferencijama, nego aktivirati što više osjetila.

Drugim riječima, ne izvoditi ono što se nekada zvalo vizualizacijom, nego multisenzorno zamišljanje koje uključuje sva osjetila - vid, sluh, osjet, miris, taktilnost.

Da, to znači da trebate zamišljati i one trenutke kada se unervozite na početku natjecanja, ako je to slučaj, i kako ćete riješiti taj problem. Ovaj složeni proces snažno aktivira više područja mozga, angažirajući ne samo vizualni korteks već i senzorni, motorički i prefrontalni korteks.

Na kraju svega, ovo multisenzorno angažiranje olakšava rješavanje složenih problema unutar mozga dok se kreće kroz zamršenosti zamišljenog scenarija.

Pobjeđuje li na kraju onaj koji više vjeruje?

Tko zna, možda ovaj trik s reguliranjem emocija pomogne i svima onima koji se bave rizičnim ulaganjima.

Znanstvenici su otkrili da smo svi skloni kodirati pozitivne aspekte nagrada povezanih s pobjedom. Ali kada smo u samom činu obavljanja zadatka, skloni smo se zabrinuti zbog gubitka tih poticaja. Baš kao vrhunski nogometaši prije pucanja 11-erca.

No, ako možete unaprijed razmisliti o potencijalnom dobitku, ali i gubitku, bit ćete bolje pripremljeni – i vjerojatnije ćete ostati smireni i pribrani.

To nas dovodi do zaključka da su najuspješniji olimpijci ne samo oni koji naporno rade i svesrdno vjeruju, nego i oni koji se dovedu u stanje poput Janice: da ne razmišljaju previše o rezultatima, hoće li uspjeti ili neće, tko će pobijediti i što će njihova zemlja misliti.

I tada se mogu samo pustiti svom snagom i osjetiti ono o čemu je tako dobro pjevao Ivica Kostelić u pjesmi „Brzi vlak“.