Bronca badmintonaša Arije Dinate na EP-u povod je da se podsjetimo naturaliziranih sportaša koji su u Hrvatskoj pronašli sportsku sreću i postigli respektabilne uspjehe. A tu je i jedno veliko ime koje tek dolazi - Ilija Kovtun

Kad se krajem godine budu radile bilance uspjeha hrvatskih sportaša na međunarodnim natjecanjima, u kategoriji onih koji su najviše iznenadili definitivno će se naći ime Arije Dinate. Ovaj 22-godišnjak iz Jakarte, koji od 2023. ima prebivalište u Zagrebu, proljetos je ispisao povijest hrvatskog badmintona.

Na Europskom prvenstvu koje se održalo u danskom Horsensu, Dinata je senzacionalno dogurao do polufinala, gdje ga je pobijedio Francuz Toma Junior Popov. Budući da je u badmintonu, kao i u stolnom tenisu, pravilo da oba poražena polufinalista osvajaju broncu, Hrvatska je tako slavila prvu seniorsku badmintonsku medalju ikad.

Odgovor na pitanje kako se naša zemlja probila na veliku scenu u tom dinamičnom i fizički izuzetno zahtjevnom sportu, treba potražiti u Dinatinoj rodnoj zemlji. Indonezija je uz Kinu i Južnu Koreju jedna od tri najveće svjetske badmintonske velesile. Dinata je bio jedan od stotina tisuća igrača koji su se kroz klupsku scenu pokušali probiti do reprezentacije. Budući da su zbog goleme konkurencije kriteriji za plasman na velika natjecanja vrlo strogi, odlučio je, kao i mnogi Indonežani, potražiti sreću pod drugom zastavom. Put ga je odveo u Hrvatsku, a on se, iako živi u Zagrebu, pridružio Badmintonskom klubu Dubrovnik i krenuo u tešku misiju hvatanja norme za OI u Los Angelesu 2028.

U svemu je Dinati asistirao i Hrvatski olimpijski odbor, koji je pismom potpore ubrzao kompliciran proces dobivanja državljanstva. Europska bronca najbolje govori koliko se muka isplatila, a činjenica da je Dinata (u trenutku pisanja teksta) dogurao do 63. mjesta svjetske badmintonske ljestvice mogla bi dati novu popularnost tom sportu na ovim prostorima. Dinatin je slučaj poslužio kao povod da podsjetimo na još neke naturalizirane sportaše koji su rođeni daleko od Hrvatske, ali su ovdje pronašli sportsku sreću i postigli respektabilne uspjehe.

EDUARDO DA SILVA

(nogomet)

Najpoznatiji Brazilac u Hrvatskoj i obratno, Dudu je bio golgeter u punom smislu riječi koji je ostavio dubok trag među „Vatrenima“. Na vječnoj ljestvici najboljih hrvatskih strijelaca sa svojih je 29 golova u 64 utakmice i dalje u top 5.

Da mu se u veljači 2008. u utakmici Birminghama i Arsenala nije dogodio otvoreni prijelom gležnja lijeve noge, njegova karijera vjerojatno bi dosegla puno ozbiljnije vrhunce.

U Zagreb je, inače, došao u rujnu 1999., nakon što su ga uočili Dinamovi skauti, te nakon uspješne probe započeo svoju avanturu u Hrvatskoj. Uslijedile su kontroverze oko ugovora, ali to je već neka druga priča…

ILIJA KOVTUN

(gimnastika)

Svjetska gimnastička federacija potvrdila je krajem srpnja da je 21-godišnji Ukrajinac i službeno postao hrvatski reprezentativac. Time je ovjereno možda i najzvučnije „pojačanje“ hrvatskog sporta uopće kad je riječ o naturaliziranim sportašima. Kovtun je gimnastičar najviše svjetske klase, vlasnik olimpijskog srebra iz Pariza (ruče) te još dva četvrta mjesta (višeboj, parter). Uz to ima još deset medalja sa svjetskih i europskih prvenstava. Uopće nije pitanje hoće li, nego kad početi donositi odličja i Hrvatskoj, u koju je stigao prije tri godine, nakon početka ruske agresije na Ukrajinu.

U Osijeku je našao djevojku, naučio hrvatski jezik i potpuno se uklopio u klub, pa je putovnica bila logičan korak. Pravo nastupa na velikim natjecanjima imat će od srpnja 2026., a svoje glavne ciljeve ne skriva: svjetsko i olimpijsko zlato u višeboju. Imat ćemo za što navijati!

NIKOLAJ PEŠALOV

(dizanje utega)

Protagonist gorko-slatke priče o licu i naličju olimpijske slave bio je najveći hrvatski junak u Sydneyju 2000. Pešalov, rođeni Bugarin, tada je osvojio zlato u kategoriji do 62 kilograma, što mu je bila treća medalja s Olimpijskih igara; prve dvije uzeo je pod zastavom Bugarske, koju je predstavljao do dolaska u Hrvatsku 1997. Posljednju, četvrtu, osvojio je u Ateni 2004. Goran Ivanišević, veliki prijatelj njegovog tadašnjeg trenera Boška Čavke, navodno je platio 50.000 dolara odštete bugarskom Savezu da Pešalov smije nastupati za Hrvatsku.

Nakon kraja karijere, ostao je bez posla i bez prihoda, našao se i pod ovrhom, a kako je rekao u jednom intervjuu, živi od bugarske i hrvatske naknade za vrhunska dostignuća.

ALEKSEJ PUNINSKI

(plivanje)

Još jedan naturalizirani Rus, koji je u Hrvatsku doselio već s 13 godina. Puninski je rođen u Jekaterinburgu, a njegovi su roditelji 1998. godine došli u Zagreb zbog posla. Aleksej je tada već trenirao plivanje, no ozbiljni uspjesi zaredali su se tek nakon učlanjenja u Mladost i dobivanja državljanstva.

Prvo je u Linzu 2002. postao europski juniorski prvak na 50 metara leptir, a onda godinu dana kasnije osvojio seniorsko srebro u kratkim bazenima u istoj disciplini. Vrhunac karijere bio mu je europski naslov u Helsinkiju 2006., a Hrvatsku je predstavljao i na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008.

IRINA KIRILOVA

(odbojka)

Od 1982. do 1990. u dresu Sovjetskog saveza, od 1993. do 1998. pod zastavom Hrvatske - to je presjek karijere bivše olimpijske pobjednice i svjetske prvakinje Kirilove, koja je 1990. izabrana i za najbolju odbojkašicu svijeta. Briljantna tehničarka je pravo nastupa za Hrvatsku stekla tijekom boravka u Zagrebu, gdje je igrala za Mladost koja je početkom 90-ih bila među najboljim europskim klubovima.

- Zagreb me odmah osvojio šarmom, definitivno je bio zapad za bivši SSSR - opisala je jednom prilikom. Hrvatskoj je, zajedno s Barbarom Jelić, donijela dvije europske srebrne medalje, a 2017. je primljena u odbojkašku Kuću slavnih. Danas živi u Italiji.