Nacisti su na međunarodni sport uopće, a Olimpijske igre posebno, gledali sasvim neprijateljski, no dogodilo se neočekivano...

Njemačka je organizaciju Zimskih i Ljetnih olimpijskih igara 1936. dobila u svojevrsnom „paketu“, kako je to u međuratnom razdoblju znalo biti uobičajeno, na kongresu 1931. godine.

Politički i društveni kontekst u kojem je domaćinstvo dodijeljeno bio je, međutim, radikalno drukčiji od onoga u kojem su Igre naposljetku održane. Naime, Adolf Hitler još nije bio na vlasti, a Njemačka je bila podređena i kooperativna prema Europi s velikom željom “vratiti se” u međunarodnu zajednicu nakon izolacije uzrokovane Prvim svjetskim ratom. Dolaskom nacista na vlast u siječnju 1933., raspoloženje se kompletno promijenilo i budućnost Igara nije djelovala dobro. Nacisti su na međunarodni sport uopće, a Olimpijske igre posebno, gledali sasvim neprijateljski. Igre su proglašavane „židovskim međunarodnim projektom“ i „urotom protiv arijske rase od masona i Židova“. Već početkom veljače 1933. nacistički orijentirani studenti zahtijevali su da se Olimpijske igre ne smiju održati u Njemačkoj, simbolično su raskopali atletske staze na berlinskom stadionu i u njih posadili male „germanske“ hrastove.

PRIJETNJE BOJKOTOM

Dvojica Nijemaca koji su bili ključni za dobivanje i organizaciju Igara - Carl Diem i Theodor Lewald – bili su s pravom zabrinuti i zapravo su očekivali otkazivanje domaćinstva. Međunarodni olimpijski odbor također se našao u ozbiljnom problemu. No, dogodilo se neočekivano: najprije je Goebbels, a potom i Hitler, prepoznao puni potencijal Igara i sve ono što su nudile – globalnu medijsku pažnju, priliku za predstavljanje „nove Njemačke“ svijetu, razbijanje međunarodne izolacije te, što je bilo najvažnije – legitimizaciju režima najprije unutar same Njemačke, a zatim i pred međunarodnom zajednicom. Obrat je bio spektakularan. Hitler je dao punu i apsolutnu potporu Igrama.

MOO time je riješio jedan problem: domaćin nije odustao, ali se istodobno našao pred sasvim novim, jer je bilo očito da nacistička ideologija, sa svojim rasističkim načelima, ni na koji način nije bila spojiva s temeljnim vrijednostima olimpizma i Olimpijskom poveljom. Predsjednik MOO-a Henri Baillet-Latour, zabrinut zbog pretjeranog uplitanja njemačke države uporno je ponavljao da „domaćin Igara nije država nego grad!“ i da „Igre ne smiju imati politički, rasni, nacionalni ni vjerski karakter!“

Prijetnje bojkotom mjesecima su bile međunarodna tema (posebno nakon Hitlerove objave Nürnberških zakona 1935.). Američka atletska unija glasala je za bojkot ako židovsko sudjelovanje ne bude zajamčeno „u praksi kao i u teoriji“, a slični pokreti pojavili su se u Skandinaviji i Britaniji.

Kako bi umirili kritičare, nacisti su u njemačku reprezentaciju uključili dvoje sportaša židovskog podrijetla: mačevateljicu Helene Mayer na ljetnim OI i igrača hokeja na ledu Rudi Balla na Zimskim OI. To se pokazalo dovoljnim. U konačnici su i Zimske olimpijske igre u Garmisch-Partenkirchenu i Olimpijske igre u Berlinu održane, točno na način i s onim učinkom kako je režim planirao.

SPOJENI GARMISCH I PARTENKIRCHEN

Berlin je bio glavna priredba, no Zimske olimpijske igre održane u bavarskom Garmisch-Partenkirchenu, predstavljale su fantastičnu generalnu probu. Već sam grad bio je proizvod političke odluke: Garmisch i Partenkirchen, stoljećima dva odvojena mjesta s različitim identitetima, administrativno su spojeni 1. siječnja 1935., izravnom naredbom Adolfa Hitlera.

Hitler je Igre osobno otvorio kratkim ali izrazito ceremonijalnim govorom lišenim otvorene ideološke retorike, u skladu sa strategijom privremene „depolitizacije“. Organizacijski iznimno uspješne, ove ZOI su po broju sudionika i gledatelja nadmašile sva prethodna izdanja. Zahvaljujući preciznoj logistici i posebno organiziranom prometu, završnim je natjecanjima moglo prisustvovati i do 500.000 gledatelja, a natjecanja su intenzivno prenošena i putem radija.

Istodobno, nacistički režim provodio je pomno osmišljenu strategiju privremene „normalizacije“. Antisemitski natpisi uklanjani su iz javnog prostora, a lokalnim vlastima i medijima izdane su upute da se tijekom Igara izbjegavaju incidenti koji bi mogli narušiti međunarodnu sliku.

Unatoč tome, strani novinari i članovi MOO-a nailazili su na plakate s natpisima „Životinjama i Židovima zabranjeno“, kao i na primjerke zloglasnog antisemitskog tjednika Der Stürmer u neposrednoj blizini olimpijskih borilišta. List je čak objavio posebno „olimpijsko izdanje“, s karikaturom degeneriranog Židova koji s zavišću promatra arijskog sportaša, uz slogan „Židovi su naša nesreća“. BailletLatour inzistirao je na uklanjanju plakata, što je i učinjeno – naravno samo privremeno za vrijeme Igara, a nacisti su shvatili da ni takvo minimalno pokazivanje pravog lica ne smije biti prisutno na glavnom događaju u Berlinu.

Režim je nevjerojatno vješto kombinirao prividnu srdačnost i besprijekornu organizaciju s demonstracijom snage i discipline. Deseci tisuća gledatelja skupa s redovima SS-ovaca, jurišnika i nacističkih dužnosnika cirkulirali su između alpskih terena i Münchena, a puni hoteli i živahni društveni život uvjerljivo su stvarali sliku Njemačke kao modernog, otvorenog i kulturno sofisticiranog domaćina.

Olimpijski spektakl bio je pažljivo koreografiran. Gosti su mogli prisustvovati baletu „Olimpijski prstenovi“, uz glazbu Richarda Straussa, ili pak ispijati pivo s novim ministrom sporta, ujedno i novim predsjednikom Njemačkog olimpijskog odbora i organizacijskog odbora OI 1936 - Hansom von Tschammer und Osten u njegovom vlastitom „olimpijskom pivskom vrtu“. Von Tschammer und Osten je inače bio istaknuti nacist za kojeg je jedan autor odlično ironično primijetio da su mu, prije imenovanja za vođu njemačkog sporta, najbliži dodir sa sportom bile uglancane jahaće čizme, sastavni dio stranačkog kostima...

KANAĐANI BEZ ZLATA U HOKEJU!

Među sportskim zvijezdama Igara posebno su se istaknuli norveška klizačica Sonja Henie, koja je osvojila svoju treću uzastopnu zlatnu medalju u umjetničkom klizanju, Austrijanac Karl Schäfer s drugim olimpijskim zlatom i norveški brzoklizač Ivar Ballangrud koji je pobijedio u tri od četiri discipline.

Sportski dio donio je i važne novosti. Prvi put u olimpijski program uvršteno je alpsko skijanje, no upravo je ta disciplina izazvala ozbiljan sukob. MOO je, protivno stajalištu Međunarodnog skijaškog saveza, zabranio nastup skijaškim instruktorima, smatrajući ih profesionalcima.

No upravo su instruktori činili jezgru vrhunskih natjecatelja, pa je tom odlukom sportska vrijednost nove discipline bitno narušena.

Austrijski i švicarski skijaši zbog toga su bojkotirali Igre, čime je kvaliteta natjecanja dodatno oslabljena, a sportska vrijednost rezultata poprilično dovedena u pitanje.

Za razliku od alpskog skijanja, gdje je sukob oko profesionalizma bio otvoren, u hokeju na ledu je problem bio prešutno toleriran, no eskalirao je u završnici. Naime, prvi put Kanađani nisu pobijedili nego je zlato osvojila Velika Britanija! Međutim, čak deset od dvanaest britanskih igrača živjelo je i igralo hokej u Kanadi, u poluprofesionalnim ili profesionalnim ligama, gdje su za igranje primali različite oblike naknade. Formalno, oni su nastupali kao „amateri“, ali su po svim sportskim kriterijima bili profesionalci. MOO je toga naravno bio svjestan, no odlučio je ne intervenirati. Za razliku od skijaških instruktora, čiji je profesionalni status bio jasan i lako dokaziv, hokejaši su se nalazili u sivoj zoni između amaterizma i profesionalizma.

Osim toga, stroga primjena pravila u hokeju dovela bi do masovnih diskvalifikacija, osobito reprezentacija iz Kanade i SAD-a, što bi ozbiljno narušilo sportski i propagandni uspjeh Igara. Reakcija u Kanadi bila je burna.

Kanadska javnost i sportski krugovi smatrali su da je poraz posljedica licemjerne primjene olimpijskih pravila, jer su „britanski“ igrači zapravo bili proizvod kanadskog hokejskog sustava.

Političke posljedice Igara pokazale su se gotovo trenutačno. Samo nekoliko tjedana nakon zatvaranja Zimskih igara u Garmisch-Partenkirchenu, Hitler je, u izravnom kršenju Versailleskog ugovora i protiv savjeta vlastitog generalštaba, poslao njemačke trupe u demilitarizirano Porajnje.

Učinio je to potpuno svjestan da bi i najmanji vojni otpor Francuza i njihovih saveznika bio dovoljan da zaustavi okupaciju u samom početku, no protumjera nije bilo.

Međunarodna reakcija je izostala.

Bio je to jasan signal da su Zimske olimpijske igre poslužile svrsi, ali i da je sve spremno za dalje, za Berlin.