Najistaknutija figura kontroverznih berlinskih Igara bio je američki atletičar Jesse Owens koji je osvojio četiri zlatne medalje - u utrkama na 100 i 200 metara, u skoku u dalj te u štafeti 4 x 100 metara

Olimpijske igre u Berlinu 1936. godine zauzimaju posebno mjesto u olimpijskoj povijesti. Za razliku od nekih drugih Igara koje su politički ili tragični kontekst dobile naknadno, ove Igre su od samoga početka bile oblikovane i provedene kao politički projekt. Upravo su kao takve i ostale zapamćene, kroz jedan paradoksalni naziv - nacističke olimpijske igre. Naziv je i paradoksalan i kontradiktoran jer su doktrina nacizma i filozofija olimpizma u svojoj biti duboko nespojive, no zapravo vjerno opisuje ovaj događaj.

Nacisti su naravno potpuno prezirali sve ono što Olimpijske igre predstavljaju, pa su inicijalno bili i protiv Igara u Njemačkoj (domaćinstvo su naslijedili od prethodne vlasti). No režim je vrlo brzo prepoznao njihov propagandni potencijal i pretvorio ih u ključni državni projekt – sredstvo za učvršćivanje vlasti unutar zemlje i međunarodnu legitimaciju. Igre su postale dotad najskuplje u povijesti: službeno je potrošeno oko 42 milijuna reichsmaraka, dok se procjenjuje da je stvarni trošak, uključujući infrastrukturu, premašio 100 milijuna.

UKLONJENI SVI ANTISEMITSKI NATPISI

Igre su okupile 49 država i više od 4000 sportaša, što je bio najveći broj sudionika u dotadašnjoj povijesti Olimpijskih igara. Tijekom dva tjedna natjecanja berlinska borilišta posjetilo je oko četiri milijuna gledatelja, dok su milijuni diljem svijeta pratili događaje putem radija. Prvi put u povijesti OI natjecanja su djelomično prenošena i putem televizije. Prijenosi su se gledali u posebnim javnim dvoranama (Fernsehstuben), a procjenjuje se da je oko 150.000 ljudi tijekom Igara koristilo ovu novu tehnologiju.

Olimpijske igre u Berlinu bile su vrhunac onoga što je već bilo isprobano i testirano na ZOI u Garmisch- Partenkirchenu, ali u daleko većem, monumentalnijem i ambicioznijem obliku. Sve je bilo podređeno stvaranju dojma moderne, uređene i moćne države. Ključna riječ pritom je dojam, odnosno privid, jer organizatori su vrlo dobro znali da stvaraju pomno konstruiranu, ali lažnu sliku stvarnosti.

Primjerice, napušteni poslovni prostori u Berlinu privremeno su iznajmljivani po sniženim cijenama kako bi se stvorio privid gospodarskog prosperiteta.

Gostoljubivost je također bila pažljivo organizirana: uvedene su pristupačnije cijene brodskog i željezničkog prijevoza iz europskih zemalja, osigurani su posebni, jeftiniji hotelski aranžmani, u mjenjačnicama je uveden povoljniji tečaj za strane goste, a izdana je i izričita direktiva da gosti, odnosno stranci svuda moraju imati prednost i, na primjer, ne smiju čekati u redovima na javnim mjestima.

Ali ono što je u toj pažljivo izgrađenoj slici najviše uznemiravalo jest takozvana „privremena normalizacija“. Svi antisemitski natpisi i otvoreni oblici diskriminacije potpuno su uklonjeni iz javnog prostora. Tako su se u izlozima berlinskih knjižara toga ljeta ponovno nakratko pojavile knjige zabranjene još od 1933. (npr. romani autora poput Thomasa Manna i Stefana Zweiga), policiji i medijima naloženo je da izbjegavaju svaki incident koji bi mogao narušiti međunarodni ugled Njemačke, a policiji je posebno naređeno da privremeno zažmiri na pojave koje su inače bile strogo kažnjavane - poput prostitucije, pa čak i na prisutnost stranaca homoseksualnih sklonosti (istina, domaći homoseksualci ni u tom razdoblju nisu bili pošteđeni progona).

OWENSOVA ČETIRI ZLATA

Sama organizacija Igara bila je besprijekorna i predstavljala je demonstraciju logističke moći nacističke države.

Središnji prostor bio je novoizgrađeni olimpijski stadion, dio velikog kompleksa Reichssportfeld, koji je projektirao arhitekt Werner March. Stadion je imao kapacitet od oko 100.000 gledatelja, dok je golema travnata površina Maifeld mogla primiti više od 250.000 ljudi, što pokazuje da je kompleks bio zamišljen i za masovne političke manifestacije.

Izgradnja olimpijskog sela bila je jedan od najimpresivnijih organizacijskih pothvata. Selo se sastojalo od zidanih kuća namijenjenih pojedinim reprezentacijama, a sportašima su bili na raspolaganju restorani, medicinske službe, pošta, banke, čak i kinodvorana.

Posebna pažnja posvećivala se prehrani:

organizatori su unaprijed slali upitnike o prehrambenim navikama, a neke su reprezentacije dostavljale i vlastite recepte kako bi im se mogla pripremati poznata jela.

Veliku novost predstavljalo je i štafetno prenošenje olimpijskog plamena, koje je osmislio Carl Diem. Baklja je pomoću sunčevih zraka po prvi put zapaljena u antičkoj Olimpiji - što je jedna od najvažnijih trajnih inovacija ovih Igara - i potom prenesena do Berlina kroz sedam država. U štafeti je sudjelovalo oko 3400 trkača, koji su tijekom 12 dana prešli više od 3000 kilometara. Što se tiče sportskog dijela, odnosno natjecanja, Igre su okupile dotad najveći broj sudionika i zemalja, a sportska razina bila je iznimno visoka - postignuto je više desetaka novih olimpijskih i svjetskih rekorda.

Najistaknutija figura Igara bio je američki atletičar Jesse Owens, koji je osvojio četiri zlatne medalje - u utrkama na 100 i 200 metara, u skoku u dalj te u štafeti 4 × 100 metara. Uvijek se ističe kako su njegovi uspjesi imali posebno simboličko značenje jer su se dogodili pred nacističkim režimom koji je propagirao ideju rasne nadmoći, no svakako treba istaknuti i drugu stranu ove priče koja zapravo savršeno ilustrira kontradikciju berlinskih Igara. Naime, Owens je kasnije izjavio da se u Berlinu zapravo osjećao puno bolje nego u svojoj domovini jer nije doživljavao otvoreno rasno ponižavanje kakvo je redovito doživljavao u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je tada vladao sustav rasne segregacije.

Poznata je njegova izjava, često parafrazirana, prema kojoj su ga u Njemačkoj tretirali kao sportaša, dok je u Americi i dalje bio građanin bez jednakih prava. Ironija njegova uspjeha postala je osobito vidljiva po povratku u domovinu. Unatoč četiri osvojene zlatne medalje, Owens nije bio pozvan u Bijelu kuću, a na jednom svečanom prijemu u New Yorku morao je koristiti teretno dizalo jer crncima nije bio dopušten ulazak kroz glavni ulaz hotela.

NAJMLAĐA OLIMPIJSKA POBJEDNICA U POVIJESTI

Uz Owensov nastup u Berlinu veže se i jedna od najljepših priča iz olimpijske povijesti kada je tijekom natjecanja u skoku u dalj njemački atletičar Luz Long dao savjet Owensu. Long mu je predložio da oznaku zaleta pomakne nekoliko centimetara unatrag kako bi izbjegao prijestup. Owens ga je poslušao i kasnije osvojio zlatnu medalju, dok je Long osvojio srebro. Njihovo prijateljstvo ostalo je simbol sportskog fair-playa i olimpijskog duha...

Na program Igara uvedeni su kajak i kanu te košarka, dok je polo pak bio posljednji put dio olimpijskog programa. Prvo olimpijsko košarkaško natjecanje održano je na otvorenom terenu, a finalna utakmica igrana je po jakoj kiši i na blatnjavom terenu. U takvim uvjetima reprezentacija Sjedinjenih Američkih Država pobijedila je Kanadu rezultatom 19:8, a među gledateljima se nalazio i James Naismith, izumitelj košarke.

Među sudionicima Igara nalazili su se i vrlo mladi sportaši. Posebno se istaknula američka skakačica u vodu Marjorie Gestring, koja je sa samo 13 godina i 268 dana osvojila zlatnu medalju i ostala najmlađa olimpijska pobjednica u povijesti.

U plivačkim disciplinama japanski sportaši nastavili su niz uspjeha započet na prethodnim Igrama (potvrđujući rastuću snagu azijskih reprezentacija), dok je u gimnastici dominirala njemačka reprezentacija. Njemački gimnastičar Konrad Frey osvojio je čak šest medalja, od čega tri zlatne, čime je postao najuspješniji sportaš Igara. Inače njemačka reprezentacija završila na vrhu ljestvice po broju osvojenih medalja, ispred Sjedinjenih Američkih Država, što je dodatno pridonijelo unutarnjem propagandnom učinku Igara.

SPORT I POLITIKA

Posebnu ulogu u oblikovanju ostavštine Igara i načina na koji ih danas pamtimo imao je film Olympia redateljice Leni Riefenstahl, jedno od najutjecajnijih djela u povijesti sportske i dokumentarne kinematografije. Film je postavio nove standarde u prikazivanju sporta, a 1938. godine nagrađen je i na filmskom festivalu u Veneciji kao najbolji dokumentarni film.

Iako zamišljen kao službeni zapis Igara, film je od početka bio planiran kao ambiciozno umjetničko djelo s jasnom propagandnom funkcijom.

Tijekom snimanja razvijene su brojne inovativne metode koje će kasnije postati standard u sportskim prijenosima. Kamere su postavljane na visoke tornjeve, pokretne tračnice i u jame uz borilišta, čime je omogućeno snimanje iz neuobičajenih perspektiva, uključujući niske kutove koji su naglašavali dinamiku pokreta. Za pojedine discipline korištene su podvodne kamere, dok su se za snimanje maratona upotrebljavali pokretni automobili i motocikli s montiranim kamerama.

Uporaba usporenog snimanja i neobičnih kutova omogućila je gledateljima da pokrete sportaša dožive na posve nov način, a mnogi od tada uvedenih načina snimanja postali su standard u kasnijim sportskim prijenosima i dokumentarnim filmovima.

Unatoč impresivnoj organizaciji i sportskim postignućima, politička dimenzija Igara ostaje njihovo ključno obilježje.

Berlin 1936. pokazao je u kojoj se mjeri olimpijski pokret može instrumentalizirati u političke svrhe, ali i koliko međunarodna zajednica može biti sklona prihvatiti takvu instrumentalizaciju kada je suočena s uvjerljivo režiranim spektaklom. Posebno je znakovito da su mnogi strani promatrači, novinari i diplomati tijekom Igara izvještavali o dojmovima reda, discipline i gostoljubivosti, dok su istodobno ključni elementi represivnog sustava ostajali skriveni izvan pogleda javnosti.

Upravo je ta pažljivo režirana slika pridonijela stvaranju dojma stabilnosti i normalnosti koji je nacističkom režimu bio iznimno važan. U tom smislu, Olimpijske igre u Berlinu nisu bile tek sportski događaj, nego prijelomni trenutak u povijesti odnosa sporta i politike. Njihov uspjeh nije bio samo organizacijski i sportski, nego prije svega propagandni — i upravo je u tome njihova trajna povijesna važnost.