Morana Paliković Gruden: Je li netko žena ili muškarac ne bi trebali određivati sportski čelnici

Međunarodni olimpijski odbor nedavno je projekt "Glas žena u sportu" uvrstio u primjere dobre prakse na svjetskoj razini. Na čelu projekta, koji se zadnjih godina provodi kroz edukativne radionice za sportašice, trenerice, sutkinje i sportske dužnosnice je Morana Paliković Gruden, dugogodišnja predsjednica Komisije za ravnopravnost spolova u sportu pri Hrvatskom olimpijskom odboru i bivša dopredsjednica krovne udruge hrvatskog sporta.

*Ovo zasigurno veliko priznanje projektu nije previše iznenadilo njegovu pokretačicu koja pojašnjava pozadinu samog događaja.

- Naša suradnica u Hrvatskom olimpijskom odboru, Maja Poljak, obavijestila je Međunarodni olimpijski odbor i Europske olimpijske odbore o provedbi projekta. MOO i EOO prikupljaju informacije o aktivnostima svojih članica, arbitriraju i objavljuju ih kao dobre prakse kako bi potaknuli razmišljanja o aktivnostima nacionalnih olimpijskih odbora i da bi otvorili tržište ideja. I ja sam također pratila što rade drugi i dobila ideje što bi, u nekoj drugoj formi, bilo dobro napraviti kod nas. To je naročito važno za manje zemlje jer velike ionako dobivaju puno prostora u aktivnostima, objavama i rejtingu koje im daju MOO i EOO, što je malim zemljama najčešće nedostupno, kaže Morana Paliković Gruden. 

*Spomenuti projekt je, inače, pokrenut nakon što je Morana Paliković Gruden 2019. dobila nagradu Međunarodnog olimpijskog odbora Žene i sport koja joj je dodijeljena u sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku, a uključivala je i financijsku potporu radi pokretanja nekih novih projekata. 

- Tada sam dobila 30.000 dolara da bih predložila neki novi projekt. Smatram da su kod nas najbitniji edukacijski programi, a ženski sport i sportašice su medijski zanemarene, pa sam predložila da napravimo radionice na kojima bismo ih, prije svega, naučili kako da se pripreme za nastup u elektroničkim medijima te kako se koristiti društvenim mrežama da bi se brendirale kao sportašice, a ne nekako drukčije. Sportašice vrlo često, kad vide da nisu dovoljno poznate i da njihovi rezultati nisu dovoljno priznati, propagiraju određene proizvode zbog sitne zarade. Riječ je uglavnom o proizvodima vezanima uz izgled i ljepotu i zabavne aktivnosti, a ja mislim da je šteta za svaku olimpijku koja na ističe dovoljno svoje rezultate jer bi time koristila sebi, a i promovirala svoj sport. Već na prvoj radionici vidjela sam da mnoge sportašice nemaju dovoljno znanja za to. Smiješno je da vrhunska sportašica, pa i olimpijska i svjetska prvakinja, propagira šminku, a ne svoj sport i sebe na sportskom borilištu.

*U početku je planirano da se radionice "Glasa žena u sportu" održe u četiri velika hrvatska grada, no radionica je u međuvremenu održana u 10 gradova širom Hrvatske, a u pripremi su i dvije nove.  

- Mislim da je većina shvatila to treba napraviti. Danas i na međunarodnoj razini, a naročito u Europskim olimpijskim odborima, postoji želja da se taj projekt usmjeri samo prema društvenim mrežama, no meni bi bilo žao da izostavimo dio koji se tiče elektroničkih medija jer mislim da je svima vrlo korisno naučiti kako se ponašati pred kamerama i razgovarati s novinarima. Upravo tu se na našim radionicama najlakše uoče pogreške i najlakše se nauči sve što je potrebno i za predstavljanje na društvenim mrežama. Idemo s projektom dalje jer je očito da se svima sviđa. Dobila sam već upite iz Crne Gore, Makedonije, Albanije i Finske mogu li preuzeti naš projekt i u svojim zemljama, protiv čega nemam ništa protiv, ako se ne zaboravi da je sve krenulo iz Hrvatske. Naglasila bih još samo to da sam prvi put od početka svog rada u Komisiji za ravnopravnost spolova inzistirala da dio aktivnosti oko projekta na svojim leđima nose i muškarci. Jer pitanje ravnopravnosti spolova je problem cijelog društva, a ne samo žena. 

*Promjene po pitanju ravnopravnosti spolova djelomice se očituju i u promjeni imena komisije kojoj je na čelu Morana Paliković Gruden.

- Kad sam preuzela komisiju ona se zvala Komisija za skrb o ženama u sportu, a taj naziv je uvredljiv. Tko jednoj maratonki ili boksačici ili tenisačici ili rukometašici može reći da netko kroz komisiju treba voditi brigu i njoj? Trebao mi je cijeli mandat da se to preimenuje u Komisiju za žene u sportu. Sama riječ „ravnopravnost“ je u početku vrlo teško prolazila, no kako se neke stvari u sportu ipak brže odvijaju, nakon sljedećeg mandata sam predložila naziv Komisija za ravnopravnost spolova u sportu. To nije važno samo radi naziva, već i radi toga da ljudi počni shvaćati kolika je obaveza da se ti odnosi pravednije uspostave. Mnogi su mi rekli da je to u sportu nemoguće, da je najvažniji rezultat i da je tu nepotrebno miješati neke druge elemente. No, ovdje nije riječ o tome da budu ravnopravni rezultati, nego da se ostvare ravnopravni uvjeti za postizanje rezultata, kaže Paliković Gruden i dodaje:

- U skoro svim sportovima postoje muška i ženska kategorija i to se sigurno neće uskoro mijenjati. Osim, možda, u šahu jer šahistice i šahisti misle da su ravnopravni u uvjetima za šahovskom pločom i da im je dovoljna jedna kategorija. U sportovima u kojima do izražaja dolazi fizička snaga to se, naravno, neće dogoditi. Što se tiče ravnopravnih uvjeta za oba spola, mislim da to više nikad neće doći u pitanje. Davno je prošlo vrijeme Pierrea de Coubertina koji nije htio ni razgovarati o nastupu žena na Olimpijskim igrama, ali upozoravam da postoje dijelovi svijeta u kojima žene ne mogu doći na sportska borilišta ili u kojima se sportašicama ne dozvoljava nošenje sportske opreme uobičajene za neki sport. Teško je očekivati da netko, primjerice, ostvari vrhunski rezultat u tenisu pokrivene glave i u haljini do poda.

*Posljednjih godina se na svim razinama društva, naročito u sportu, propagiraju tzv. ženske kvote, na što se ne gleda uvijek blagonaklono. No, naša sugovornica je u vezi s tim vrlo jasna. 

- Ja sam jako ponosna što smo izglasali kvotu od 40 posto i ona je obavezna za sve statute članica Hrvatskog olimpijskog odbora. Ta je odlika prihvaćena jednoglasno. Kvote su, naravno, korisne. Korisne su jer, primjerice, u Skupštini HOO-a imamo preko sto muškaraca i samo devet žena, što sigurno nije odraz ni rezultata ni bilo koje druge realne situacije, već je uobičajeno da na upravljačke funkcije biramo muškarce. Moramo se konačno 'disciplinirati' i vidjeti koje bivše sportašice i druge žene sposobne u svojim profesijama moraju naći svoje mjesto u sportu. Tome pogoduje i to što je Međunarodni olimpijski odbor također donio kvote i meni se činilo da je taj val koji ide prema ravnopravnosti dobra prilika da se Hrvatska priključi. Predsjednik HOO-a Zlatko Mateša je to podržao, to smo uklopili u naše dokumente i to će sigurno donijeti dobre rezultate. Ne odmah, ali otvorili smo proces. 

*Znači li to da je i izbor Kirsty Coventry za predsjednicu Međunarodnog olimpijskog odbora dio te politike kvota ili su presudili neki drugi kriteriji?

- Ja sam vidjela puno žena koje su po kriterijima odgovarale samom vrhu upravljačke strukture MOO-a, ali nikad nisu bile izabrane. Uvijek se više vjerovalo muškoj energiji. Čini mi se da je ta procjena da se dade prilika ženi dobra i da će to donijeti novi zamah olimpijskom pokretu. Donijet će to nove rezultate, novu vidljivost, a ja vjerujem i novo zanimanje javnosti za sport uopće. Danas javnost, u prvom redu, percipira nogomet kao sport, što je na štetu svih ostalih sportova. Ne umanjujem značaj nogometa, ali treba dizati i zanimanje za ostale sportove. Nadalje, svi ekipni sportovi su dobili veću vidljivost, i kod žena i kod muškaraca, dok pojedinačni sport zanima medije i javnost samo na vrhunskoj razini. Ako se sport hoće dalje razvijati i imati bolje marketinške pozicije, mora i sam pridonijeti da se to promijeni. Puno je veći prostor za to u ženskom nego u muškom sportu jer muški sport je poprilično zasitio tržište. 

*Nova predsjednica MOO-a najavila je povratak ruskih sportaša u olimpijsku obitelj, kao i jasniji pristup problemu transrodnih sportaša, što je zaintrigiralo sportsku i ne samo sportsku javnost.

- Mislim da je Kirsty izabrala upravo te dvije teme da bi se odmah dobro plasira u medijima. Vjerujem da će vratiti ruske sportašice i sportaše na Olimpijske igre, odnosno da će se taj uspjeh njoj pripisati, ali činjenica je da je teško optužiti sportaše za rat ili bilo koju drugu aktivnost neke vlade. Suspenzija sportaša je kazna za državu, ali i za same sportaše. Neki su sportaši dobivali mogućnost nastupati pod drugim zastavama ili uzimali druga državljanstva i to nije dobro za sport. Opernom pjevaču, dirigentu, vrhunskom violinistu ili pijanistu nitko neće trajno zabraniti nastup zato što je vođa njegove zemlje započeo rat. Ako je tome tako, onda ja mogu reći da je, primjerice, naša svjetska i olimpijska prvakinja u judu Barbara Matić također rang operne pjevačice i tko bi joj mogao zabraniti da nastupa. Isto vrijedi i za klizača ili klizačicu iz Rusije. Njihova karijera neće trajati još pet olimpijskih ciklusa i ne vidim zašto bi oni trebali biti kažnjeni. 

*Pitanje nastupa transrodnih sportaša na Olimpijskim igrama i drugim natjecanjima je sve smo ne jednostavno.

- Prije svega, upravljačke strukture i sportski čelnici, pa ni one na razini Međunarodnog olimpijskog odbora ne mogu biti arbitri koji utvrđuju je li netko žena ili muškarac i je li zloupotrijebio svoje tijelo da bi lakše osvojio olimpijsku medalju. To mora odlučiti prvenstveno medicinska struka. Ako se pokaže da transrodnih osoba, po medicinskim kriterijima, ima dosta, morat će se za njih napraviti posebna kategorija. Jer, seljenje transrodne osobe iz muške u žensku kategoriju je, zapravo, zloupotreba pravila. Ali, ponavljam, ne bi upravljači u sportskim strukturama trebali određivati je li netko muškog ili ženskog spola.

*Na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. su sportašice i sportaši prvi put nastupali u istim sportovima i disciplinama, prošle godine u Parizu bio je jednak broj sportašica u sportaša, dok bi u Los Angelesu 2028 moglo biti više sportašica nego sportaša. Je li time borba za jednakost žena u sportu završena?

- Nije, ali veseli me to predviđanje, iako danas još ne možemo sa sigurnošću reći da će biti tako. Ali da se svi zajedno moramo založiti da države nastupaju i s muškim i sa ženskim ekipama, da podržavaju razvoj ženskog sporta i stjecanje uvjeta za njihov dolazak na Olimpijske igre, to je sigurno. Ako bi se to predviđanje obistinilo, to bi značilo euforiju oko tog procesa, što me veseli. 

*Morana Paliković Gruden je više od 20 godina bila predsjednica Hrvatskog klizačkog saveza. O stanju klizačkog sporta u Hrvatskoj puno toga može reći.

- Nekad sam i sama bila klizačica i kad sam došla na čelo Saveza znala sam sve što trebam raditi i da moram jako podignuti razinu u svim vrstama klizanja - umjetničkom, sinkroniziranom, brzom i short tracku. Znala sam i da za ozbiljan uspjeh na Zimskim olimpijskim igrama nemamo šanse jer danas da biste stvorili klizača za olimpijsku medalju treba vam milijun eura. Onaj tko u Hrvatskoj ima milijun eura svojeg novca nikad ga ne bi uložio u klizača, pa ni u svoje vlastito dijete, nego bi vjerojatno kupio dvije vile na moru i rentirao ih. No, željela sam napraviti sve da bi se povećalo zanimanje za klizanje i dugoročno se stvorili uvjeti za osvajanje medalja na velikim natjecanjima. To je značilo povezati se s uspješnim savezima u Europi i svijetu i dobiti od njih stručnu pomoć i podršku u međunarodnim forumima. Dobili smo za vrijeme mojeg mandata dva svjetska prvenstva u sinkroniziranom klizanju, dva europska prvenstvo u umjetničkom klizanju, a dobili bismo i treće da situacija s ledom u Hrvatskoj nije katastrofalna, kaže naša sugovornica i dodaje:

- U Hrvatskoj se za advent postavlja između 70 i 80 ledenih površina. Prosječno takva ledena površina košta 40.000 eura i to govori da Hrvatska voli klizanje jer te ledene površine postoje na obali, pa čak i na otocima. Mi smo ledenu dvoranu imali u Zagrebu, koja je izvan funkcije još od potresa, i od prije pet godina je imamo u Sisku. Dvorana na Zagrebačkom velesajmu, pak, ima zastarjelu strojarnicu i ostalu opremu koja više ne zadovoljava standarde. Imamo i led na Šalati gdje predvečer 100-tinjak mladih čeka u redu da bi klizalo. Taj interes pokazuje da bi trebalo voditi računa o toj sportskoj infrastrukturi. 

*No, nije samo infrastruktura za umjetnički klizanje u Hrvatskoj problematična.

- Poznato je da je naš odnos prema sportskoj infrastrukturi vrlo čudan. U Hrvatskoj je to još jedino javno vlasništvo, a nemamo u lokalnim sredinama organizirano investicijsko održavanje za tu infrastrukturu. U Zagrebu ima 155 objekata, a ima i 160 škola. Pa budući da nikome ne bi palo na pamet zapustiti 160 škola, ne razumijem kako si netko dozvoljava, ne samo u Zagrebu, ne održavati sportske objekte jer mu se čini da to nije potrebno! Mi u Zagrebu govorimo samo o dva nogometna stadiona. Ljudi se žele baviti sportom, ali nemaju gdje. I velike sportske priredbe su izravno vezane uz sportsku infrastrukturu kojom raspolaže neka zemlja. Mi smo kao turistička zemlja jako zainteresirani organizirati sportske priredbe, ali nemamo infrastrukturu koja bi nam to omogućila -zaključuje Morana Paliković Gruden.