Tonči Stipanović, osvajač srebrnih olimpijskih medalja u klasi laser na Igrama u Rio de Janeiru i Tokiju, nije dugo ostao u natjecateljskoj mirovini.

Jedan od naših najtrofejnijih jedriličara najavio je kraj karijere nakon što se nije kvalificirao na Olimpijske igre u Parizu, no već prošle godine se vratio u brod, s nemalim ambicijama.

- Vratio bi se prvo u svibanj mjesec 2024. godine, kada sam izgubio na kvalifikacijama za Pariz. Prva dva mjeseca mi je bilo teško, ne toliko prihvatiti da neću ići na Olimpijske igre, koliko izaći iz ritma i rutine koju sam imao svaki dan, od samog jutra, marende, jutarnjih treninga, odmora pa do pripreme za drugi trening. Sve to mi je nekako nedostajalo i imao sam potrebu i dalje biti u tom ritmu i teško sam prihvaćao da taj ritam trenutno neće ići u tom smjeru. To mi je bilo u početku najteže. Nakon toga sam si rekao da sam stvarno odradio toliki niz godina u samom vrhu, sa svim tim rezultatima i medaljama i da sam možda stvarno odradio dovoljno i nekako se s tim pomirio. Bila je u zraku želja da odem na još jedno svjetsko prvenstvo, 2025. je ono bilo u Kini, no ispao sam skroz iz treninga, a nisam imao ni neku volju ni želju trenirati. Tako da odlazak na to Svjetsko prvenstvo nije imao smisla. Ja jednostavno nisam takav, ako nisam sto posto u nečemu, onda to nešto ni ne pokušavam napraviti - prisjeća se Stipanović.

*Ostanak u jedrenju je, dakako, bio neupitan pa je Tonči prihvatio posao sportskog direktor JK Mornar treniranja juniora u klasi ILCA.

- U međuvremenu sam svaki dan izlazio na more s juniorima iz kluba i pokušao ih trenirati. Nakon par mjeseci mi se javila želja ući u brod kako bih im pokazao neke stvari koje im nisam mogao prenijeti riječima. Ušao bih tada u brod pa bi me oni snimali i to gledali kroz analizu treninga. I onda mi se počela stvarati želja za jedrenjem, čak bih dolazio u klub razmišljajući kako bih mogao uzeti jedan od njihovih brodova kad oni ne jedre i otići jedriti. No, nisam to napravio, a želja je rasla. Svako malo bih, tako, otišao s kolegom Tudorom Bilićem na more. Čak smo prošle godine jedrili i Svjetsko i Europsko prvenstvo klase zvijezda.

*Nastupi na spomenutom europskom i svjetskom prvenstvu neolimpijske zvijezde dodatno su pogurali našeg srebrnog olimpijca prema povratku u klasu ILCA7, kako se sada zove nekadašnji laser.

- Na Europskom prvenstvu smo stvarno odlično jedrili, osvojili drugo mjesto, tu sam se nekako dodatno zapalio i nakon svih tih regata lani u sedmom mjesecu počeo intenzivnije misliti o povratku. U devetom mjesecu je bilo Svjetsko prvenstvo kod nas u Splitu. Tu smo završili na petom mjestu, bila je stvarno jaka konkurencija i tu sam opet osjetio što je pravo regatovanje i da je to je to ono što mi fali. Vratila mi se želja za treningom i za regatama, zapravo najviše za regatama, za natjecanjima. Nakon što se to vrtjelo u mojoj glavi, pitao sam suprugu što ona misli o tome i kako bi to moglo funkcionirati s obavezama oko djeca. Starije dijete ide u školu, mlađe u vrtić i treba sve to organizirati zajedno s poslom, naročito kad mene nema. Ona je rekla: ako ti stvarno misliš da to možeš, da želiš, da je to to, idi slobodno, kreni! I to mi je bilo dovoljno da prelomim odluku o tome sto posto i krenem ozbiljnije trenirati.

*Stipanović ne krije da mu je cilj plasirati se na Olimpijske igre u Los Angelesu 2028. godine, no tu će mu suparnik za olimpijsku kvotu opet biti klupski kolega Filip Jurišić.

- Mi smo svakodnevno zajedno na putu i u klubu onda kad nismo na putu, tako da je to nama sasvim normalno. Od Sydneyja 2000. godine mornarevci nastupaju na Olimpijskim igrama i uvijek se vodila borba između nas unutar kluba. Ja sam to već prošao i s Matom Arapovim i Lukom Radelićem u prijašnjim olimpijskim ciklusima, tako da je to nama u Mornaru skroz normalno. Jer sportski uspjesi su nam najbitniji. Zapravo, najbitnije je da imamo dosta djece koji uče i razvijaju se i pokušamo od svake generacije napraviti nekog novog laseraša koji će nastaviti taj put. Na regatnom polju Filip Jurišić mi je samo jedan od konkurenata. Naravno, kad budu kvalifikacijske regate, sigurno ćemo paziti jedan na drugoga malo više. Ne mogu ja utjecati na njegovo jedrenje, niti on može na moje. I ja i on moramo jedriti što bolje da bismo bili ispred drugih. Rijetko kad se mi na moru nađemo u nekoj konfliktnoj situaciji, gdje moramo jedriti jedan protiv drugoga, to je uglavnom velika flota. Inače, kad su treninzi odlično surađujemo, dijelimo svoje iskustvo i osjećaj na moru jer želimo biti najbolji i pokušavamo pomoći jedan drugome.

*To ipak ne znači da između njih ponekad i ne zaiskri.

- Naravno da je znalo biti i toga. Nisu to bili neki sukobi nego jedna malo žustrija rasprava onda bi tu Jozo stao između nas i sagledao situaciju. On uvijek prati što se događa na moru ako smo jedan kraj drugoga. Kad se tako nešto dogodi, vidi kako je nastala ta situacija i pokuša je sa svoje strane objasniti da se to sve riješi istog dana.

*Pamtimo i Europsko prvenstvo 2023. na kojem je Tonči bio zlatni, ispred Jurišića i trećeplasiranog Pavlosa Kontidesa, sva trojica pod palicom istog trenera. Naš sugovornik ima jednostavno objašnjenje za brojne uspjehe Joze Jakelića i njegovih jedriličara.

- To van je samo rad. Znate, mi treniramo možda najviše od svih iz flote ILCA7. Oduvijek smo trenirali od ponedjeljka do subote, samo bismo u nedjelju imali slobodan dan, dok drugi znaju jedriti dva dana pa uzmu dan odmora, pa opet dva dana pa dan odmora. Mi smo navikli da se svaki dan ide na more i da pokušavamo iz dana u dan održavati formu do koje prvo treba doći. Ne dopuštamo previše da se tijelo opusti, fokusirani smo na sve uvjete. Bitno je da je brod brz i da smo mi povezani s njim. Jer ako nije tako, onda nema ni prave brzine ni koncentracije. Mi smo ovdje navikli da se stvarno radi maksimalno i mislim da je to ključ uspjeha.

*Kondicijski trener Saša Jocić kaže da će Tonči Stipanović opet biti „onaj stari“.

- Filip, Pavlos Kontides i ja imamo istog kondicijskog trenera - Sašu. Ja sa Sašom radim od 2012. i on točno zna kakav sam, kakvo je moje tijelo. I baš mi je bilo drago od njega čuti to da vjeruje da ja mogu biti onaj stari. Stvarno za sada treninzi idu odlično, nema ozljeda i najvažnije je da to tako ostane. Trebat će stvarno dosta radit jer sam uzeo tu u pauzu. Ali za sada, kažem, sve funkcionira dobro. Osjećam se u brodu super, fali mi još osjećaja po manjem vjetru. Trebam raditi i trenirati koliko sam trenirao kad sam imao 17 godina i kad sam tek prešao u ovu klasu.

*Bi li, međutim, „taj stari Tonči“ bio ravnopravan današnjoj konkurenciji?

- Bi, bi, bio bi, moram biti iskren. Mislim, bar se nadam, da mi je ova pauza dobro došla. Tako se trenutno i osjećam. Baš sam nebrijan i spreman da dođem na taj level na kojem sam bio u svojim najboljim sezonama, 2015. i 2016. kad smo se spremali za Olimpijske igre u Riju. Stvarno ciljam tu formu. Znam da sam sada dosta stariji i ne znam koliko će tijelo izdržati. Stvarno samo pozitivno gledam na sve i nadam se najboljem.

*Primjeri Luke Modrića, LeBrona Jamesa, Lindsey Vonn i drugih pokazuju da godine nisu neki veliki problem za ostvarivanje vrhunskih rezultata. Zato ćemo samo spomenuti da će Stipanović 2028. kada su Igre u Los Angelesu imati 42 godine.

- Kako bi rekao Marin Čilić, godine su samo broj. Ja isto tako gledam na to. Sve dok se dobro osjećam uopćene ne razmišljam o svojim godinama. I drugi sportaši su dokaz da se može jer u sportu je sve otišlo naprijed, pa i ti oporavci. Ja također poduzimam sve što mogu da se oporavim šta bolje iz dana u dan i da mogu nastaviti s treninzima. Isto će biti i kad krenem s natjecanjima. U ovim godinama ne razmišljam o njima, treniram kao mladić. Imate primjer Roberta Scheidta, koji je legenda u našoj klasi, ima dva olimpijska zlata i jedno srebro, a ima i u zvijezdi dvije olimpijske medalje. On je na Olimpijskim igrama u Riju imao 43 godine i zauzeo je peto mjesto. Jedrenje nije kontaktan sport i mislim da se može dugo trajati u natjecateljskoj kategoriji.

*Veći nam se problem čini financiranje puta prema Los Angelesu. Stipanović više nije u programima u kojima je nekad bio, jedrenje je skup sport, a od nečega treba i živjeti.

- Da, nije to jeftino. I život je sve skuplji iz godine u godinu, sve cijene idu gore. Bit ću, ipak, u nekom programu Hrvatskog olimpijskog odbora. U razgovoru sam s njima i naći će se mjesta i za mene. Naravno, neću više biti u onom top programu koji imaju olimpijci s medaljama i u kojem sam bio prije, ali u nekom programu ću biti. Podršku od saveza ću imati kao i onda kad sam bio u borbi za Pariz, tako da vjerujem da ću sve to moći izvući. Imam već dogovorene i neke sponzore. Naravno, nisu to neke velike cifre, ali svaka pomoć će dobro doći.

*S popularnošću i odnosom prema jedrenju u Hrvatskoj naš srebrni olimpijac nije zadovoljan.

- Uvijek je isto. Teško je doći i u medije i do sponzora s bilo kakvim rezultatima. Ja imam dvije olimpijske medalje pa muku mučim sa pronalaskom sponzora. Sve ide preko nekih poznanstava. Jedrenje, jednostavno, nije popularan sport u Hrvatskoj. I kad smo imali olimpijske medalje, nismo bili naročito popularni, niti je savez išta od toga profitirao. Vidimo da, primjerice, i judo i vaterpolo imaju za sponzore neke velike hrvatske firme, a u jedrenju ne možete vidjeti ni HEP ni Croatia full of life. Što se tiče mladih, ima ih uvijek u svim klubovima. Kod nas tijekom godine prođe kroz školu jedrenja 30 do 40 djece, od kojih nakon toga neka prelaze kod drugog trenera, koji vodi natjecateljski tim. U toj grupi zna biti do 14 mladih jedriličara, od kojih njih šest, ponekad i osam, ide na natjecanja u Hrvatskoj i pokušavaju izboriti nastup za reprezentaciju i ići na svjetsko ili europsko prvenstvo. Šta se toga tiče jako je dobro. Hangar nam je pun brodova, neke čak moramo držati i vani.

*Budući da radi s mladima, Tonči zna kakvo je njihovo zanimanje za jedrenje i ima li među njima talenata koji bi jednom mogli putem Stipanovića, Šime Fantele, Igora Marenića, Ivan Kljakovića Gašpića i ostalih.

- Iskreno, ne vidim kod mladih baš toliki žar kakav smo mi imali. Nekako su se vremena promijenila, nove generacije nisu tako nabrijane za sport kao što smo mi prije bili. Kad smo mi počinjali s najboljim rezultatima još u optimistu imali smo 12, 13 godina. Nije onda bilo mobitela s velikim ekranima na touch, imali smo Tetris i Zmiju na mobitelima pa nam to nije bilo previše zanimljivo. Bio si fokusiran na trening i to je ono što te veselilo. Mladi danas dođu s treninga i prvo što uzmu u ruku je mobitel. Tako da ne vidim tu neku koncentraciju i veliku želju za uspjehom. Sigurno da ima talenata, ali trenutno možda imamo dva, tri mlada jedriličara koji nešto obećavaju. A sad, kakav će biti rad s njima, to tek treba vidjeti. Bitna je njihova želja da dođu do olimpijskih igara i olimpijske medalje, treba staviti sve sa strane i posvetiti se tome. Nisam već zadnjih šest, sedam godina vidio takvog sportaša - zaključio je Tonči Stipanović.