Prof. dr. sc. Zdravka Poljaković Skurić liječnica je koja je već je tri godine na čelu Hrvatskog konjičkog saveza. Ova još uvijek aktivna i uspješna jahačica pročelnica je Zavoda za intenzivno liječenje i cerebrovaskularne bolesti Klinike za neurologiju KBC-a Zagreb, predavačica na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, predsjednica Hrvatskog neurološkog društva te osnivačica Udruge za neurorehabilitaciju djece i odraslih.

*Koliko je uspješna kao predsjednica Saveza pokazuju i posljednji rezultati naših jahačica i jahača na velikim natjecanjima. Hrvatska je na nedavnoj Balkanijadi u Grčkoj osvojila pojedinačno i ekipno zlato u preponskom jahanju, mediji taj rezultat mahom nazivaju povijesnim, no za profesoricu Poljaković Skurić to nije iznenađenje.

- Hrvatski konjički nacionalni timovi već su drugu godinu zaredom ostvarili vrhunske rezultate na ovom regionalnom prvenstvu na kojem sudjeluje između devet i 11 zemalja, kako koje godine. Već smo prošle godine imali seniorsku prvakinju u preponskom jahanju, našu Leu Djelmić, a ove je godine taj uspjeh ponovila i Josipa Koletić, uz veliki uspjeh i cijele seniorske ekipe koja je također osvojila prvo mjesto u ekipnom dijelu natjecanja. No moram istaknuti i druge konjičke discipline koje su ove godine doista ostvarile velike uspjehe na Balkanskom prvenstvu – drugo mjesto u utrci zaprega, ekipni naslov u dresuri u kategorijama djece i juniora, u individualnim kategorijama prvo i treće mjesto za naše juniorke, srebro za mlade jahače i bronca za seniore, u daljinskom jahanju ponovili smo uspjeh od prošle godine i osvojili ekipno zlato, a sada imamo i seniorskog prvaka, Stefana Osipa. Tako da mislim da doista ovu godinu možemo s pravom nazvati povijesnom - kaže predsjednica Hrvatskog konjičkog saveza.

*U hrvatskoj su ekipi u preponskom jahanju uz Andriju Hrgovića bile tri jahačice - Lucija Arleta Šestan, Lea Djelmić i Josipa Koletić. To je nešto po čemu je konjički sport specifičan pa i prepoznatljiv. Koje su prednosti sporta u kojem zajedno nastupaju žene i muškarci?

- Konjički je sport jedan od tri olimpijska sporta u kojem se žene doista natječu ravnopravno s muškarcima, čak u mlađim dobnim skupinama ima više žena od muškaraca što je specifičnost upravo našeg sporta. Objašnjenje i nije toliko kompleksno – naime naš „rekvizit“ je živo biće, sportaš za sebe, koji ponekad ima puno bolju suradnju sa ženama i ženskom psihologijom, a gdje nije toliko bitna fizička snaga već na prvom mjestu emocija. Rijetko koji jahač, bez obzira na spol, jahanje započinje zbog ljubavi prema toj sportskoj disciplini – u pravilu je osnovni motiv ljubav prema konjima. A ljubav mogu jednako osjećati i muškarci i žene. Mislim da je to velika prednost u odnosu na ostale sportove. Naime, nikako ne mislim da muškarci i žene trebaju biti jednaki – jer to jednostavno nisu. Ali da trebaju biti ravnopravni – to apsolutno. A naš sport to upravo dokazuje.

*Konjički sport nije jedini u kojem, barem u mlađim dobnim kategorijama, ima više žena nego muškaraca. No, koji je razlog tome kada govorimo o jahanju?

- Mislim da je upravo ta emocija prema konju ono što pokreće i sportsku aktivnost kada govorimo o jahanju. Zaista je istina da djevojčice puno više osjećaju privrženost prema konjima i nekako lakše iskazuju upravo taj osjećaj pripadnosti i povezanosti. No kada pogledate starije dobne skupine, onda ima čak jednaki broj muških i ženskih sportaša u konjičkom sportu, pa čak možda nešto više muškaraca. Možda je potrebno više vremena da taj emotivni svijet postane važan. No, mislim da nitko taj fenomen nije baš uspio do kraja istražiti. Neka novija istraživanja pokazuju da cjelokupna briga oko konja, jer konjički sport nije samo jahanje već i povezanost s konjem-partnerom i konjem-sportašem, zahtijeva respektabilnu količinu empatije, emotivne komunikacije i socijalizacije, što je u ranijoj dobi više izraženo kod djevojčica.

*Neke probleme konjički sport u Hrvatskoj „dijeli“ s ostalim sportovima, dok su neki sasvim specifični.

- Netko bi rekao da je to manjak financijskih sredstava, no ja mislim da to nije najveći problem našeg sporta. Najveći problem je održavanje nekih starih, ne uvijek dobrih navika i manjak edukacije. I, naravno, postoji velika potreba za adekvatnim natjecateljskim prostorima, za širenjem nacionalnog sustava natjecanja, za poboljšanjem rada škola jahanja za sve uzraste. Također postoji ogromna potreba za stručnim službenim osobama u sustavu konjičkog sporta, kojih je doista, na žalost, sve manji broj.

*Sve skromnija baza iz koje hrvatski sport crpi talente pogađa mnoge klubove i saveze, no prof. Poljaković Skurić to ne vidi kao veliki problem u konjičkom sportu.

- Naravno da bi me tako nešto trebalo pogađati, no ne mislim da nam je baza sve skromnija. Dapače, međunarodni uspjesi upravo mladih jahača su sve vidljiviji. Svake godine imamo porast broja djece u školama, no daljnje omasovljenje škola jahanja, a potom rad na tranziciji iz škola jahanja u natjecanja je zaista nešto na čemu trebamo poraditi. I omogućiti i početnicima jedan vid natjecateljskog duha koji će ih onda motivirati za daljnji rad u sportu.

*Više je razloga zbog kojih se konjički sport smatra elitnim ili čak elitističkim, pa nas je zanimalo koliko jahača i klubova ima u Hrvatskoj i u kojim je sredinama konjički sport najpopularniji i najrazvijeniji.

- U Hrvatskom konjičkom savezu ima 72 konjička kluba uz napomenu da svake godine imamo jedan do dva zahtjeva za nove klubove. Nisu svi jednako aktivni, tako da mogu reći da je oko 60-tak klubova doista sportski aktivno. I nadalje su Zagreb i Zagrebačka županija najaktivnija što se tiče broja klubova i organizacije natjecanja. No, i Istra postaje sve istaknutija, poglavito kada govorimo o disciplini daljinskog jahanja, pa je Istarski konjički savez dobio i organizaciju Europskog prvenstva u daljinskom jahanju za juniore što je u povijesti hrvatskog konjičkog sporta najznačajnije natjecanje čiji smo organizatori. Ne smijem zanemariti niti Slavoniju, iako bi tu još trebalo poraditi na ponovnoj popularizaciji konjičkog sporta. Što se broja registriranih jahača tiče, tu se krećemo oko brojke 1000, uz nešto veći broj registriranih konja.

*Jahanje je jedini sport u kojem je, grubo rečeno, „glavni rekvizit“ živo biće. Konji znaju dostići nevjerojatno visoku cijenu, no koliko dugo traju u, primjerice, preponskom jahanju i u kojoj su dobi najbolji za vrhunski sport?

- Da, kao što je već istaknuto, konjički sport je u tom sportskom partnerstvu, a ja bih se usudila reći i prijateljstvu i suradnji između dva sportaša, jedinstven. Cijene sportskih konja su vrlo različite, a mogu i varirati tijekom sportske karijere konja. Vrhunski svjetski konji mogu doseći i vrtoglave cijene od nekoliko milijuna eura, no to su naravno izuzeci. Što se tiče dobi, u konjičkom sportu olimpijskih disciplina - dakle galopski sport ne ubrajam u te discipline - konj započinje sportsku karijeru u dobi od četiri ili pet godina i može se natjecati do svoje 18. ili čak i 19. godine. Sportsku zrelost svakako dostiže, uz pravilan rad, u svojoj devetoj ili desetoj godini.

*Predsjednica HKS-a vrlo je određena i kada je riječ o statusu konjičkog sporta u Hrvatskoj, odnosom institucija, sponzora i medija.

- Još sam uvijek nezadovoljna i to je nešto na čemu moramo vrlo intenzivno i sustavno raditi. Medijski taj sport, iako vrlo atraktivan, nije dovoljno zastupljen, a to naravno nosi i problem sponzoriranja, odnosno vrlo malo sponzora u Hrvatskoj izabrat će konjički sport. Tako da imamo ovdje još jako puno posla i kao Savez, ali i kao pojedinci, sportski radnici.

*Zagreb je godinama imao Svjetski kup u preponskom jahanju, iznimno jako i atraktivno natjecanje koje je privlačilo puno gledatelja i medija. Trenutno možda nemamo natjecanje tog ranga, no kvalitetnih međunarodnih natjecanja ima, i to dosta.

- Ove smo godine imali - nakon 20 godina - dva velika međunarodna natjecanja u preponskom jahanju koja su se bodovala i za Svjetski kup. Jedno je bilo u Samoboru, u Konjičkom klubu Mirnovec, a drugo u Zagrebu, na Zagrebačkom hipodromu. Treba istaknuti i da je prošle godine održano Balkansko prvenstvo u daljinskom jahanju u Istri, u Barbanu, da se već nekoliko godina zaredom održavaju dva međunarodna natjecanja više kategorije u disciplini zaprega, da će se iduće godine održati natjecanje u preponskom jahanju koje će se bodovati za Svjetski kup, ponovno u KK Mirnovec, održat ćemo Balkansko prvenstvo u dresurnom jahanju u KK Trajbar Team, u Zaprešiću, a već spomenute 2028. dobili smo organizaciju Europskog prvenstva u daljinskom jahanju. Dakle u odnosu na ranije godine – doista smo postali aktivniji.

*Nedavno nam je jedna jahačica iz Čakovca rekla da bi joj za bolje rezultate trebao konj od 150 tisuća eura, kakvog si ne može priuštiti. Ima li puno takvih slučajeva i kako ih riješiti?

- Naravno da su financije značajna stavka u napretku mladih jahača. U svim disciplinama. A cijene konja, kao i svega ostaloga, vrtoglavo rastu. No, kupiti konja nije uvijek najskuplji dio ovog sporta. Pripreme i odlasci na natjecanja, bez čega nema sportskog napretka, kada zbrojimo godine kroz koje je potrebno održavati kontinuitet, pa i svakodnevna briga za konja, na kraju ispadnu još veće opterećenje od same kupnje konja. Ja se opet vraćam na edukaciju. Jahači koji su educirani, koji imaju pravilan trening i dovoljno znanja da svog konja pravilno treniraju i vode kroz njihov sportski život, mogu kupiti mladog konja za daleko manju cijenu i zapravo ga dovesti do razine vrlo skupog sportaša – i to je isto tako ono što se u konjički bolje razvijenim sredinama radi. Na žalost, kao i u svakom sportu, doista je novac bitna stavka za napredak. No, ja i dalje vjerujem da pravilnim radom s konjima iz hrvatskog uzgoja, pa time i dostupnijima, možemo ostvariti odlične rezultate. Uzmimo samo primjer Lee Djelmić, čiji je konj s kojim ostvaruje vrhunske međunarodne rezultate, konj hrvatskog uzgoja s kojim ona radi od početka i čiju je vrijednosti, mogu tako reći, ustostručila. Dakle može se i s manje skupim konjima dosegnuti vrhunski rezultat. Ali za to je potrebno znanje i kao u svakom sportu, upornost.

*Aktualna prvakinja Balkana u preponskom jahanju Josipa Koletić vjeruje da Hrvatskoj u perspektivi ni Olimpijske igre nisu nedostižne (na Igrama 1992. i 2004. za Hrvatsku su nastupali strani jahači). Koliko je to realno očekivati znajući da na Igrama u konjičkom sportu nastupaju uglavnom najbogatije svjetske zemlje?

- Ja sam svakako optimist. Imamo sada mladih jahača koji već ostvaruju odlične rezultate, a Josipa je svakako jedna od njih. Stoga – ništa nije nemoguće.

*Profesorica Poljaković Skurić osnivačica je i predsjednica Udruge za neurorehabilitaciju djece i odraslih Hiperion EOS, a kao liječnica i specijalistica intenzivne neurologije nesumnjivo i prava osoba za preciznije pojašnjenje terapeutske uloge konja.

- Terapijsko jahanje je potpuno drugo poglavlje. To je rad s djecom s posebnim potrebama i invalidima uz pomoć posebno odgojenog konja, tzv. terapijskog konja koji mora imati posebna svojstva, a na prvom mjestu mirnoću i stabilnost. Terapijski konj je više od prijatelja i više od načina rehabilitacije što ovaj oblik liječenja i održavanja zdravlja čini jedinstvenim te se ne može se pronaći u niti jednom drugom načinu terapijskog pristupa. Samo terapijsko jahanje odnosno aktivnosti sa i na konju predstavljaju strategiju liječenja koja uz pomoć konja kao terapeuta i prijatelja potiče oštećene neurološke funkcije.

*Danas postoje brojne studije koje dokazuju vrijednost hipoterapije u neurološkim poremećajima i poremećajima prilagodbe, a poseban je utjecaj ove metode na djecu s poremećajima iz autističkog spektra, upravo zbog već ranije spomenutog poticanja empatije i socijalizacije, kaže naša sugovornica i pojašnjava kako ta vrsta terapije konkretno djeluje:

- U suštini, aktivnosti na konju poboljšat će ravnotežu, tonus mišića, rad zglobova, fine motoričke vještine, mobilnost, cirkulaciju pa i disanje. Posebno će utjecati na propriocepciju i koordinaciju. Pozitivno će utjecati i na sliku o vlastitom tijelu i poboljšati interakciju sa okolinom. Ovakav utjecaj hipoterapije omogućava poboljšanje brojnih aspekata invaliditeta kod značajnog broja neuroloških oboljenja. I što je najvažnije – ovaj oblik neurorehabilitacije održava motivaciju osobe koja se tako lako gubi kod kroničnih bolesti i potrebe trajnih rehabilitacijskih procesa. I zato je ova aktivnost nešto što spaja i moj profesionalni život i moju ljubav prema konjima a koja je, kao što smo već rekli, osnov bavljenja ovim prekrasnim životinjama. (hoo/mš)