Pero Kuterovac najpoznatiji je i najuspješniji hrvatski kondicijski trener, iza čijeg rada stoje brojna odličja i uspjesi naših sportašica i sportaša u plivanju, vaterpolu, rukometu, veslanju, boksu, nogometu, tenisu… Doktor je znanosti, cijenjeni predavač na brojnim seminarima kao i na najprestižnijim fakultetima i sportskim institutima u svijetu.


*Otprije tri godine Kuterovac je i izbornik naše plivačke reprezentacije za koju vjeruje da je na putu povratka prema finalima, pa i odličjima na velikim natjecanjima.

- Hrvatsko plivanje je, nakon onih sjajnih generacija Duje Draganje, Sanje Jovanović, Miće Miloševića, Gordana Kožulja, očekivano doživjelo pad. U zadnje dvije-tri godine polako se vraćamo tako što smo proširili bazu, malo promijenili neka natjecanja, povećali broj kadeta i kontinuirano povećamo bazu plivača. Jer bez baze nema kvalitete. Naravno da smo imali veliki peh s Frankom Grgićem, jednim ekstra talentiranim djetetom, koji je nažalost prestao plivati kao svjetski juniorski prvak, sa svjetskim juniorskim rekordom koji dan-danas vrijedi finala Olimpijskih igara, šestog mjesta na svjetskom prvenstvu i borbe za medalju na europskom prvenstvu. Velika stvar je da je Franko ove godine počeo ponovno plivati i ja ću kao izbornik napraviti sve da mu omogućimo sve što možemo da se on uspješno vrati. Sad ljudi postavljaju pitanje je li moguće vratiti se nakon četiri godine neplivanja. No, nemojte nikad zaboraviti da je on plivao 14.45 na 1500 metara i da je već dosegao vrhunsku razinu, tako da on ne treba onih deset godina rada da bi ponovno postao vrhunski plivač. On je vrhunski plivač. Sad je samo pitanje hoće li „u glavi“ izdržati da se vrati na ono što je nekad bio, ali što se tiče genotipa, talenta, vještine, osjećaja, svega…, on to ima i tu nema dileme - kaže Kuterovac.


*Izbornik plivačke reprezentacije osvrnuo se i na Svjetsko prvenstvo u Singapuru, na kojem je nastupilo 11 naših plivačica i plivača.

- U Singapuru smo imali velika očekivanja od štafete 4x100 slobodno koja je završila na 14. mjestu s vrlo dobrim rezultatom i cilj nam je da ta štafeta nastupi i na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 2028. Nikad u povijesti hrvatskog plivanja nismo imali šest plivača na 48 nisko ili ispod, 48, koliko pliva Jere Hribar. To je jedna ozbiljna ekipa koje puno veće države od Hrvatskoj nemaju i nadam se da ćemo to uspjeti izgurati do Olimpijskih igara. Morat ćemo tu uložiti određena sredstva za pripreme jer za štafetu morate ići kao na pripreme kao ekipa, plivači moraju vježbati izmjene štafeta jer te izmjene na kraju presude jer nije isto imate li izmjene 0.5, 0.10 ili 0.00. Tu se može uštediti koja sekunda. Tu su, naravno, i individualni programi Jere Hribara, Nikole Miljenića i Jane Pavalić koja je nebrušeni dijamant i koja sljedeće godine ide u Ameriku na odlično sveučilište i kod odličnog trenera.


*Spomenuti Jere Hribar rezultatima na 50 i 100 slobodno sve više podsjeća na Draganju. Krajnji dometi su mu vrlo visoki.

- Gledajte, on je već sad na vrhunskoj razini. U programu je u Americi za koji je sam rekao da je fantastičan, da su uvjeti odlični, da je trener dobar, da je to sredina koja te gura. Nadam se da Jere može bez problema doći na 47.5 i ispod toga na 100 slobodno.


*Jesu li američkih sveučilišta i dalje jedina šansa za ozbiljan iskorak naših plivačica i plivača? Nikola Miljenić kaže da je plivanje tamo više ekipni nego pojedinačni sport.

- Da, oni taj tim naglašavaju kao „swim for the team“, uvijek plivaju za ekipu i taj NCAA je tako napravljen. Oni plivaju individualno ali zbrajaju bodove i proglašava se ekipni pobjednik sveučilišta, uz individualne naravno. Ali ekipno je ipak iznad individualnog. Najveća snaga tih američkih sveučilišta je do sada bila da je svako sveučilište moglo dati devet posto punih stipendija svake godine za nove plivače. Naravno da su oni radili selekciju po cijelom svijetu i vi ste, recimo, dok je Duje bio na Berkeleyju imali osam najbržih plivača sa svjetskog prvenstva svaki dan na treningu. To je nešto što dobrog plivača izgura da bude još i bolji, ali i slomi nekoga tko se boji konkurencije i tko se boji boriti s njom svakodnevno.


*Kada je riječ o selekciji, tu Hrvatska trenutno ima velikih problema. Kuterovac kaže da je baza iz koje sport crpi talente sve manja i da na treninge dolaze djeca motorički sve nesposobnija. Što to znači?

- To znači da kad sam ja bio dijete, kad sam ja imao pet godina, mi smo sami na igralištu napravili neku univerzalnu sportsku školu. Igrali smo rukomet, nogomet, graničara, odbojku, košarku, plivali smo, skakali smo, penjali se na drvo, utrkivali se, gađali se kamenjem... Danas to djeca nemaju i dolaze s vrlo lošom motorikom, a motorika u smislu koordinacije je najvažnija sposobnost u bilo kojem sportu. To je mišićna inteligencija i o tome ovisi brzina učenja, a brzina učenja u sportu je iskazana kao najvažnija varijabla svih olimpijskih pobjednika u povijesti. A koordinacija kao motorička sposobnost se razvija u ranoj dobi. Danas vam dolaze djeca bez tog dijela i krećete s nekom ranom specijalizacijom pojedinog sporta i samim time ograničavate to dijete da se razvija i da otkrije sve one svoje potencijale koje je eventualno ima ili nema.


*Glavni krivac za sve navedeno su mobiteli i svima lako dostupna nova tehnologija.

- Tehnologija ima svoje prednosti, ali i svoje mane. Prateći zadnjih godina djecu ja bih rekao da se pretvaramo u ljude koji, upravo zahvaljujući toj tehnologiji, imaju jako razvijeni misaoni korteks mozga, ali jako loše loše razvijen motorički korteks mozga. Budućnost, po mom nekom sudu, bi bila da ćemo imat djecu koja će imati ogromne glave, vaditi će treći korijen na pamet, a neće znati hodati. E sad, pitanje je što mi želimo.


*Postavlja se onda pitanje ima li tu više uopće spasa i što je rješenje, ako ga ima.

- Prvo je rješenje doma, da se roditelji bave svojom djecom, a ne da im daju telefone u ruke da imaju mira sat ili dva. Drugo, treba povećati broj sati nastave tjelesnog odgoja u osnovnim školama. Treće, u nižim razredima osnovne škole staviti da nastavu tjelesnoga vode profesori tjelesnog odgoja, dakle ljude koji su educirani za to. Četvrto, članarina se treba izbaciti iz sustava sporta, i sport mora biti besplatan za sve. Jer kad roditelji plate članarinu oni očekuju da su time platili i to da njihovo dijete odmah upadne u ekipu i igra. I onda tu nastaju problemi jer roditelji ne shvaćaju da je sport selekcija, da se izabiru najbolji od najboljih. Dolazi onda i do svađa roditelja s trenerom, a nezadovoljnici često osnuju i svoj klub, pa imate inflaciju sportskih klubova u različitim sportovima. To treba zabraniti jer će disperzirati malo kvalitete na puno klubova i sredina. Jedan dobar među 20 loših će također postati loš.


*Kuterovac je svjestan da sve navedeno nije tako jednostavno provesti u djelo.

- Morat ćemo to ozbiljno napraviti i naravno da sve to što ja govorim treba sustavno napraviti. Hrvatski olimpijski odbor, nadležna ministarstva, država kao takva... Jer, država mora biti svjesna da će dijete koje je pretilo s 10 godina, biti pretilo i s 20 godina. A pretio čovjek ne može obavljati nikakav posao. Država će imati problema jer neće imati koga zaposliti na brojnim poslovima i već ih sada ima, pa uvozimo strane radnike. Nitko ne gleda gdje je uzrok svih problema, a uzrok svih problema je upravo ovo o čemu govorim.


*Naš sugovornik, nadalje, smatra da sport ne bi trebalo financirati prema rezultatu.

- To znači da bi škole sporta trebali biti financirane svim klubovima jednako, jer škola sporta je škola sporta. A kod nas se financira tako da se gleda koliko imate kadetskih prvaka i prvaka u dječjim kategorijama i onda se po tome dijeli novac. I onda, naravno, da su klubovi prisiljeni raditi s tom djecom neprimjerene metode treninga, neprimjerene intenzitete treninga, neprimjerene volumene treninga, umjesto da razvijaju motorička i tehnička znanja pojedinog sporta, što je ključno do 14. godine života.


Uz sve navedeno, kakve su perspektive hrvatskog sporta, i onog vrhunskog, ali i rekreativnog?

- Rekreativni sport uvijek ovisi o bazi ljudi koji su se bavili sportom. Ljudi koji se danas bave rekreativnim sportom imaju 50 godina i sigurno su se bavili nekim sportom u mladosti. Naučili su na to i to im je ostala kao nekakva navika, u ovom slučaju dobra i zdrava navika. Znači, što više povećamo bazu, što više djece bude ušlo u sport, bez obzira na vrhunski sport – vrhunski sport je nešto sasvim drugo, mi tu moramo gledati širinu – imat ćemo zdravije i bolje ljude u odrasloj dobi. E sad, nada za vrhunski sport u Hrvatskoj uvijek postoji zato što su Hrvati situacijski prilično inteligentni ljudi, snalažljivi, genotipski dosta dobro posloženi u smislu visine, težine, raspona ruku, širine ramena i svega ostalog. Tako da će se uvijek pojaviti nekakav talent koji će biti ekstra klasa i osvajač medalja na velikim natjecanjima. Kako Ratko Rudić zna reći, odličan sportaš se može napraviti, a ekstra klasa se mora roditi. I to je vrlo točno, na nama je da pokušamo napraviti sustav da radi odlične sportaše, a uvijek će se roditi neka ekstra klasa koja će biti perjanica hrvatskog sporta.


*Kuterovac je, između ostaloga, i zamjenik ravnatelja u Centru za istraživanje i razvoj vrhunske sportske pripreme čiji je osnivač Hrvatski olimpijski odbor.

- Taj centar je pokušaj da se napravi baza znanja u svakom pogledu, jer sport je vrlo multidisciplinaran. Tu nije samo trener, nego i fiziolog, i liječnik, i fizioterapeut, i kiropraktičari, i meteorolozi. Brojna zanimanja mogu sudjelovati u razvoju sustava sporta. Ne da mogu, nego moraju. Ja sam vrlo svjestan toga da sam toliko dobar trener, u prvom redu, koliko imam talentiranog sportaša, a u drugom redu koliko je jak tim oko nas. Što imam boljeg fizioterapeuta, on će mi brže vratiti sportaša, ja ću ga brže početi trenirati i svi skupa smo bolji. CIRSP je pokušaj stvaranja hrvatske pameti u svim mogućim disciplinama koje su povezane sa sportom. Naravno da je naša ideja da se iz tog centra za istraživanje i razvoj napravi hrvatski institut sporta ili nešto slično, i to nije ništa novo. Istočna Njemačka je funkcionirala na tim centrima 60-ih i 70-ih godina. Svi Istočnu Njemačku pamte po dopingu, ali to je potpuno pogrešno jer doping je tada bio svugdje u svijetu, ne samo u Istočnoj Njemačkoj. Nitko ne gleda kako su oni postavili dobar sustav selekcioniranja sportaša. Uglavnom njihov princip je i danas princip svih tih centara. Kina ima takav centar, Francuska, Australija… Sve te velike nacije su shvatile da je rješenje napretka sporta i sportaša u tome da najtalentiraniji sportaši treniraju s najboljim trenerima u najboljim uvjetima. I to bi upravo bio centar u koji dolaze najbolji sportaši iz cijele Hrvatske, tu žive, idu u školu, treniraju i tako se stvara priča koja će sigurno dati rezultat. Tu nema dileme.


*Tema koja kod Kuterovca izaziva čak i bijes su sve brojnije ozljede u svijetu sporta.

- Tri najveća uzroka ozljeda u vrhunskom sportu su manjak pokreta, manjak stabilnosti i manjak jakosti. Sva tri su direktno vezane za moj posao. Ja kao kondicijski trener, da povećam range of motion unutar pojedinog zgloba, tu mobilnost, da stabiliziram zglob i da napravim jakost, trebam vrijeme. A ja to vrijeme nemam. Nemam ga zato što je danas u sportu inflacija natjecanja, ogromna količina utakmica, turnira, prvenstava… bilo čega i vi jednostavno više nemate vremena za trening. To je samo regeneracija, aktivacija, utakmica, regeneracija, aktivacija, utakmica i to vam traje sedam mjeseci. Jednostavno, ti sportaši i ono malo što su razvili tijekom priprema, koje su isto tako sve kraće i kraće, izgube tijekom vremena, izgube tu količinu jakosti potrebnu da neuromuskularno možete stabilizirati neki pokret i ozljeđuju se. I te ozljede su sve gore i sve teže.


*To podilaženje interesu marketinga, medija i kapitala, dakle, uništava sport?

- Uništava sportaše, a ne i sport. Sport je trenutno jako visoko, u smislu materijalnog, ali glavni dionici sporta su sportaši. Mi moramo, kao ljudi koji se bavimo sportom, voditi brigo o tim sportašima. Ja kad dobijem kalendar natjecanja mogu napraviti unutar tog kalendara vrlo malo, točnije tamo gdje mogu napravim, ali većinu vremena to su utakmice, natjecanja i to je problem. Imate podatak da u vaterpolu imamo ljude koji su lani igrali u reprezentaciji i klubovima 100 utakmica ili više! U vaterpolu, koji je najteži energetski sport na svijetu jer se odvija u mediju koji nije specifičan čovjeku.


*Kuterovac ističe još jedan problem:

- Imamo i problem i prerane specijalizacije, prerano se djeca specijaliziraju, nemaju tu širinu, nemaju tu širinu baze, motoričkih informacija. Ja na svim predavanjima pokušavam trenerima gurnuti nekakve poruke u smislu da ako primate djecu u nogomet s pet godina, onda nemojte raditi nogometni trening, radite univerzalnu sportsku školu, radite milijun drugih stvari godinu, dvije. Jer, bit će vam na kraju oni bolji nogometaši zbog toga. Neki treneri mogu, neki hoće, neki su pritisnuti pa ne mogu, imate tu svega i svačega -zaključuje Pero Kuterovac.