U Zagrebu je početkom godine otvoren stalni postav Hrvatskog športskog muzeja, na čijem čelu je od 2018. godine Danira Bilić, naša najbolja košarkašica svih vremena.

Ideja za stalni postav, kaže ravnateljica muzeja, nije nova, no trebalo je proći puno godina dok ona nije konačno i realizirana.

- Zapravo je to bila ideja od samog početka, to mi je bio jedan od motiva da se javim na natječaj i to u razgovoru s bivšom ravnateljicom koja je odlazila u mirovinu. Ideja je postojala od ishodišne točke muzeja kada je Bučarova građa došla u prostore tadašnjeg Zavoda za fizičku kulturu, koji je kasnije prerastao u visoku školu, današnji Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Oduvijek je, dakle, postojala ideja i želja da se osnuje Muzej za fizičku kulturu, pa Sportski muzej, na kraju i Hrvatski športski muzej. Još je Živko Radan napravio jednu izložbu u prostoru Kineziološkog fakulteta 1980. pa su onda i Zdenko Jajčević i Đurica Bojanić napravili u Praškoj jednu izložbu koja je trebala prerasti u postav. Međutim, nikad nije bilo dovoljno prostora. Tako da, na neki način, višedesetljetnu želju da se otvori stalni postav smo nekako uspjeli ostvariti krajem prošle godine. Uistinu je to jedan izazovan projekt zato što možemo reći da je trajao punih šest godina, otkako je u prosincu 2019. godine Hrvatsko muzejsko vijeće odobrilo muzeološku koncepciju Hrvatskog športskog muzeja. Tada su zapravo počele sve službene aktivnosti vezane uz to a netom prije dobili smo i dodatni prostor u Ilici 13 u kojoj se sad nalazi stalni postav, pojasnila je Danira Bilić.

*Tada su počeli i brojni problemi s kojima se muzej suočavao na putu do onoga što je danas Hrvatski športski muzej.

- Spomenuti prostor zatečen je je u izrazito devastiranom stanju, četiri godine prije nego što smo ga mi dobili zapravo nije bio u upotrebi, u podrumu nije bilo ni prozora pa je bio izložen vanjskim utjecajima i zahtijevao je znatne građevinske radove. Cijeli projekt se odvijao u dosta izazovnim okolnostima zato što se sve događalo u vrijeme pandemije, u jednom trenutku su bili zaustavljeni svi projekti i sve investicije, zatim su došla dva potresa koja su pogodila Zagreb, a i prostor stalnog postava nalazi se u zgradi koja je zaštićeno kulturno dobro Republike Hrvatske i za svaki naš zahvat smo trebali imati izrađene i odobrene konzervatorske elaborate.

*Ravnateljica Hrvatskog športskog muzeja pojasnila je i s čime sve danas muzej raspolaže, kako je zamišljen i što je dio stalnog postava.

- Zahvaljujući našoj prethodnici, a i ciljanom prikupljanju građe proteklih godina, muzej danas raspolaže iznimno bogatim fundusom. U muzeju se nalazi oko 500 tisuća predmeta, fotografija, negativa, časopisa, knjiga i dokumenata. U ovom stalnom postavu trenutno je izloženo oko tisuću predmeta i približno 500 fotografija. Cijeli postav zapravo kronološki prati osnivanje i utemeljenje i razvoj sporta u Hrvatskoj, od druge polovice 19. stoljeća pa do današnjih dana. U podrumu se nalazi cjelina utemeljenja i razvoja sporta, a u prizemlju imamo cjelinu s najvećim uspjesima od neovisnosti Hrvatske do danas. Kako je sport živi organizam i uspjesi koji se događaju danas, sutra su već povijest, pokušali smo i nadam se da smo to uspjeli napraviti muzej koji će pratiti taj karakter sporta. On je prilagodljiv, on je modularan, on je interaktivan, multimedijalno orijentiran u prikazu sadržaja, što nam omogućava da jednom godišnje, možda i više po potrebi, da se rade izmjene i nadopune stalnog postava. Iako se postav prostire na nekih 500 metara kvadratnih, i zbog toga su i kriteriji dosta visoki, kompromis tom nedostatku prostora je multimedija.

*Zbog postavljenih kriterija i veličine prostora nemoguće je odjednom predstaviti sve sportove.

- U ovom trenutku u postavu su predstavljena samo 22 sporta jer jedan od kriterija je da određeni sport ima od svojih početaka do danas uspjehe na svjetskoj razini, na svjetskim prvenstvima ili na olimpijskim igrama. Nadalje, u postavu su prikazane i druge tematske cjeline, kao što je razvoj tjelesnog odgoja i njegov utjecaj na razvoj sporta, hrvatska sokolska društva, olimpizam, stari sportovi, parasport i sport gluhih te dva najveća višesportska događaja u Hrvatskoj - Mediteranske igra u Splitu 1979. i Univerzijada 1987. u Zagrebu. Dakle, dva sportska događaja koja su mijenjala vizure gradova.

*Ima, dakako, još toga...

- Ono što je nama posebno vrijedno su dvije pozicije. Jedna je svlačionica, druga je tzv. vremeplov. Mi je zovemo vremeplov, a to su zapravo prozirne vitrine koje dijele ulaz, recepciju i suvenirnicu od stalnog postava i u kojima uvijek možemo izložiti predmete koji su zanimljivi, važni i vrijedni za povijest hrvatskoga sporta i lako se mogu rotirati i mijenjati. Pogotovo što su njihove legende smještene u dva touchscreen ekrana koja se nalaze ispred njih pa se, zapravo, može otvaranjem tih informacija dobiti ne samo legenda nego i više informacije o pojedinom predmetu. Taj prostor nam je također pogodan i za povremene izložbe zato što je lako s njim manipulirati i što je lako predmete izvaditi i staviti druge. Druga pozicija je svlačionica koja je najintimniji prostor sportaša, sportskih timova i njihovih trenera jer je to onaj prostor kad ulazite onaj zadnji fokus zadnji kad nema više distrakcije od strane navijača, obitelji, prijatelja i svega, nego je to onaj zadnji trenutak kad se sportaši i treneri fokusiraju na ono što je pred njima i gdje zapravo u pravilu ne ulaze druge osobe. Pokušali smo dočarati taj ambijent svlačionice ali jednako ako svlačionica nam je mjesto gdje se lako rotiraju predmeti.

*Posebnu vrijednost stalnom postavu stoga daje iznimno velik broj donatora. Skoro sve najbolje hrvatske sportašice i sportaši, koje je na ovom mjestu nemoguće navesti, donirali su svoje vrijedne sportske uspomene.

- Te su donacije dobra ilustracija. U razgovoru sa sportašima shvatila sam da oni većinom čuvaju medalje i pehare, ali tekstil, dokumente, sportsku opremu i rekvizite ne čuvaju. Tekstil se dijeli prijateljima, a u ekipnim sportovima uobičajeno je i da na velikim natjecanjima sportaši promjene svoj dres s igračima protivničke ekipe. I Hrvoje Horvat Cveba je 1972. godine na Olimpijskim igrama u Münchenu nakon finalne utakmice zamijenio dres s igračem iz Čehoslovačke. Kad smo prije par godina bili kod njega u Bjelovaru, jedini dres koji je imao je onaj koji je nosio kad se opraštao od svoje igračke karijere i od Rukometnog kluba Bjelovar, na koji su mu se suigrači potpisali. I njega ćete vidjeti u muzeju. No, Horvat mi je rekao i da će pokušati stupiti u kontakt s igračem s kojim je mijenjao dres u Münchenu. Nakon možda pola godine nazvao me i rekao da je dobio dres natrag i tako se sada nakon više od 50 godina može vidjeti dres u kojem je Hrvoje Horvat igrao finalnu utakmicu na Olimpijskim igrama, kaže Danira i dodaje:

- Ono što sam shvatila je da dosta sportaša i ljudi iz područja sporta nije potpuno svjesno što znači donirati građu državnom muzeju. Sada imate inflaciju muzeja. Imate Muzej prekinutih veza, Muzej čokolade, Muzej videoigara.... To jesu muzeji, ali nisu obavezni i nisu muzeji po Zakonu o muzejima, kao što su državni i gradski muzeji. Kada se građa donira nekom komercijalnom projektu, onda ste donirali građu nekome tko to onda ima u svojem privatnom vlasništvu. Kad se donira državnom muzeju, u ovom slučaju Hrvatskom športskom muzeje, ta građa postaje zaštićeno kulturno dobro Republike Hrvatske i ulazi u registar tih dobara.

*Predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša kaže da ovo nije muzej za jednokratan posjet, nego mjesto kojem će se publika vraćati. Zašto bi mu se vraćala?

- Iz više razloga. Prvo, dosta sportaša i ne samo sportaša koji su došli je reklo da im nije bilo dovoljno vremena da sve razgledaju. Igor Boraska je bio dva sata i rekao da će se morati vratiti jer je sve dosta slojevito prikazano. Znači, kad dođe unutra, svaka cjelina ima onaj tekstualni dio, pa imate iznad svake vitrine u podrumu led ekran s nekakvim videom, a u prizemlju s projekcijama. Onda imate touchscreen ekrane u s dodatnim informacijama, imate onu knjigu, također s projekcijom, o Bučaru i njegovu životu. Toliko je tih sitnih predmeta i toliko interaktivnih stanica da ako se želite nečemu posebno posvetiti, onda vam samo za jednu cjelinu treba jedan dolazak. S druge strane, imate jednu ploču na kojoj su popisani svi najveći uspjesi na svjetskoj razini. I za svaku novu medalju skinemo tu ploču i napravimo dotisak, uvijek imamo prostora za neki novi predmet, a i fotografije su napravljene tako da se skinu male pločice ispod njih, ponovno se otisnu i vrate. Osim toga, imamo još i projektor, na kojem možemo ažurirati te naše video isječke novim sadržajem, a imamo i tekstove i sadržaje u digitalnoj aplikaciji, mi je zovemo digitalni repozitorij, i želje nam je da jednom tu imamo sve sportove koji se nalaze pod kapom Hrvatskog olimpijskog obora, i koji se nalaze u nomenklaturi sportova.

*Premijer Andrej Plenković je, navodno, rekao da bi muzeju trebalo osigurati veći prostor.

- Je, rekao je točno to. U ovom trenutku ovaj stalni postav može bez problema ovako funkcionirati u narednih pet ili deset godina pa da imamo i istu dinamiku osvajanja medalja, jer uvijek postoji prostor da se otvore i nove tematske cjeline. Ali, bi bilo za sport zanimljivo da muzej ima još jedan veći prostor, koji bi možda mogao sjajno komunicirati s ovim prostorom koje se nalaze u centru grada. Bilo je različitih ideja prije - Kuća hrvatskog sporta, proširenje muzeja i slično – no teško se to može ostvariti u samom centru grada, ali bi se moglo dogoditi negdje malo izvan centra. Ovaj prostor može funkcionirati i s nekim prostorom koji će biti sličnog, ali ipak malo drugačijeg karaktera, možda više usmjeren prema tome da se tamo isprobavaju u sportu.

*Danira Bilić je i predsjednica Nacionalnog vijeće za sport, stručnog i savjetodavnog tijela Hrvatskoga sabora koje se brine za razvoj i kvalitetu sporta u Republici Hrvatskoj. O tom tijelu javnost malo zna.

- Moje mišljenje je da mi ne trebamo biti tijelo koje će biti jako vidljivo, davati intervjue i koristiti medije za svoje ciljeve. Upravo zbog pozicije koji imamo kao savjetodavno tijelo, da se može ići izravno prema nadležnom ministarstvu. Ne samo nadležnom ministarstvu za područje sporta, nego i za područje financija zato što je ono usko vezano uz problematiku, ali i prema drugim resorima koji se dotiču područja sporta. To je prednost Nacionalnog vijeća i kroz cijelo ovo proteklo vrijeme rijetko se kad dogodilo da se odbije neki prijedlog Vijeća, uvijek uz neko argumentirano obrazloženje. Ne umišljam si da mi uvijek možemo imati cijelu sliku u glavi, a uglavnom su naši prijedlozi prihvaćani. Mislim da je to dobar model na koji Nacionalno vijeće za sport može funkcionirati. Već su neki pitali zašto Nacionalnog vijeća nema u medijima, ali ja ne vidim da je to naša funkcija.

*Naravno da bi se s Danirom Bilić mogao napraviti cijeli razgovor samo o košarci, naročito onoj ženskoj.

- Jako se puno već priča o problemima kolektivnih sportova u Hrvatskoj. Svi ti problemi koji se spominju u medijima, u ženskom dijelu tog sporta, bez obzira kojeg sporta, su puno već. Osobno jedva čekam da vidim kakav će biti učinak ove promjene poreznih zakona, koje trebaju za cilj imati poticanje gospodarstva na ulaganje u sport, i koliko će se reflektirati na žensku košarku koja dijeli sudbinu ostalih ekipnih sportova, možda čak i malo težu. Zašto je ona malo teža? Po mojom mišljenju zbog broja velikih natjecanja. Imamo ih manje i manji broj mjesta na tim natjecanjima. Na europskim natjecanjima imamo manji broj mjesta, na svjetskim imamo manji broj mjesta, naše svjetsko prvenstvo nije svake dvije, nego svake četiri godine. U košarci danas gotovo svaka država – njih 212 – ima svoje nacionalne košarkaške saveze. Ako idete na europsko prvenstvo imate 16 država koje se kvalificiraju, a ne 24 kao kod muške košarke ili kao kod nekih drugih sportova, a ako idete na svjetsko prvenstvo opet imate 16, a ne 32 mjesta kao neki drugi. Budimo realni, mi smo mala država s malim brojem djece uključene u sport, a iz te male grupe se kasnije generiraju vrhunske sportašice. Nekako uspijevamo mlađim uzrasnim kategorijama, sad smo u svim tim kategorijama u A diviziji, što je za nas veliki uspjeh. Mi smo zapravo postali razvojna liga jer sve igračice nam odlaze već kad dođu one godine kada se ide na fakultet. Ako su dovoljno dobre, dobiju ili financijske ponude ili idu u Ameriku. Nama je u interesu da ako već odlaze, da odlaze u što bolje klubove i na što bolja sveučilišta jer će imati bolje košarkaške programe, bolje će se razvijati i paralelno s tim će biti bolje za reprezentaciju. Za jači razvoj i za zadržavanje košarkašica potrebni su novi izvori financiranja. Država stvarno puno ulaže, no nikad neće moći biti dovoljno kao kad imate jaka ulaganja iz gospodarstva.

*A ima li Danira prigodu podijeliti poneki savjet, bilo na razini Hrvatskog košarkaškog saveza ili svojim kćerima koje su igrale ili igraju košarku?

- Imam tu priliku u Stručnom savjetu za žensku košarku. Moje dvije starije kćeri su bile u košarci, ali su nakon što su završile fakultete prestale igrati i zaposlile su se. Sport je prekrasan i vi se brzo inficirate njime, taj stil života je jako privlačan i kad jednom uđete zapravo ne želite izaći iz tog načina života. Ali onda dođe realnost jer kad vam dođu određene godine onda morate vidjeti što je za vas bolje. Njih dvije su procijenile da za njih bolje da se uključe na tržište rada i da se tu nastave razvijati i na poslu i kao osobe, a najmlađa kći je na fakultetu, tako da o tom potom. Ono na što sam ih ja uvijek usmjeravala je da se bave sportom jer htjela bi da one imaju ono što sam ja imala, a to je taj život u timu. Imate svoje društvo izvan škole i izvan obitelji kojem pripadate. I zajednička putovanja, i zajednička slavlja, pobjede i tugovanje u porazima… To je toliko korisno i vrijedno za kasniji život. I kad god su bile najtužniji na svijetu, kao i uvijek kad izgubite nekakvo finale, nastojala sam da shvate koliko će im to kasnije pomoći u životu, koliko će im to vrijediti, koliko će ih to ojačati da se lakše nose s porazima u životu. U životu uvijek imate različite izazove i lakše je nositi se s njima kada ste kroz sportsko odrastanje shvatili da život ide dalje, da ide nova utakmica - zaključila je Danira Bilić.