Hrvatsko veslanje nastavlja nizati uspjehe u režiji braće Sinković, Valenta i Martina. Sada su im se, u novonastaloj ideji o spajanju u četverac bez kormilara, pridružila braća Lončarić, Anton i Patrik. I odmah su, na prvom velikom zajedničkom natjecanju, krajem svibnja na Europskom prvenstvu u bugarskom Plovdivu osvojili srebrnu medalju. Nedavno su osvojili Stewards' Cup na poznatoj Henley Royal regati na rijeci Temzi, drugim riječima - upisali su se među pobjednike prestižne britanske kraljevske regate.


Osječki blizanci, danas 25-godišnjaci, ulaze u najbolje veslačke godine i kao da su dali novi zamah Sinkovićima koji su prošle godine u Parizu svojim trećim olimpijskim zlatom postali apsolutne legende veslačkog sporta, nastupivši pritom u disciplini u kojoj su Lončarići ispunili olimpijsku normu… S druge strane, Sinkovići su Lončarićima pružili mogućnost treninga i nastupa na najvišoj razini te im, na neki način, otvorili vrata riznice medalja.


*Puno je poveznica za dva bratska para, no krenimo redom, prvo s objašnjenjem braće Lončarić kako je došlo do ideje spajanja u četverac s braćom Sinković.


Patrik: Sama ideja četverca bez kormilara je prirodna stvar koja se morala dogoditi, s dva izvrsna dvojca, točnije s jednim ekstremno uspješnim dvojcem i drugim koji stremi k tome. Braća Sinković su rekla 'da, to će biti taj četverac'. Ovo je njihov već peti olimpijski ciklus, priprema za Los Angeles 2028. je na neki način njihov projekt. Rekli su bi bilo dobro pokušati nešto novo, drugačije, i eto, mi smo - ti. Nadam se da ćemo ostati do kraja, jedino nas ozljede mogu zaustaviti u dugačkom četverogodišnjem ciklusu.


*Naravno, ništa ne ide bez „trenera svih trenera“ Nikole Bralića koji određuje sve, pa tako i raspored sjedenja u četvercu bez kormilara.


Patrik: Trener Nikola Bralić gleda tehnički dio između nas pojedinaca. Ima sigurno razloga zašto tko sjedi na kojem mjestu. Ja sam na broju jedan, prvi leđima okrenut prema cilju, zatim slijedi Anton pa Martin Sinković i štroker je Valent. Probali smo i da nas dvojica mlađih sjedimo u sredini, da je Martin na špici čamca i Valent štroker, ali vjerojatno ćemo ostati u ovom rasporedu da su dvojica starije braće ispred nas mlađih.


*Braći Sinković ovo je četvrta disciplina u kojoj su osvojili medalju na velikim natjecanjima, počeli su kao dio četverca na pariće, bili su potom dvojac na pariće pa dvojac bez kormilara i sad četverac „bez“. Braća Lončarić također su se prebacivali iz dvojca „bez“, u dvojac „sa“ pa u četverac „bez“.


Anton: Svaka disciplina ima svoju kompleksnost, neke osobine na koje se moraš prilagoditi i način veslanja koji moraš usvojiti iako je to sve u konačnici vrlo slično. Najveća razlika je u tome što je četverac puno brži. Lakše ga je trenirati jer je teža posada, manje se ljulja. Neke sitnice mogu proći ispod radara, ali kad se teži savršenstvu i te sitnice moramo 'ispeglati'. Najveća razlika je u tome što je puno lakše trenirati četverac, iako su tu četiri glave, četiri tijela, sve to trebamo staviti u jedno.


*Valent Sinković kaže da je zanimljiviji četverac nego dvojac...


Anton: Definitivno, jer što je brža disciplina, to je zanimljivije, manje su razlike između posada, stvari se brže odvijaju. U dvojcu izađete iz starta i pogledate oko sebe, tu ste negdje na 250 metara. U četvercu, kada se zaletite, glava je u brodu, pogledate oko sebe, već je 500 metara, skoro pa 1000. Puno brže se stvari događaju, puno je zanimljivije kada sva četvorica krenete zajedno. A tek kad se sjedne u osmerac, genijalan je osjećaj za veslanje.


*Hrvatska se i u toj „kraljevskoj“ disciplini može pohvaliti olimpijskim odličjem, broncom iz Sydneyja 2000. godine. Bez imalo premišljanja, taj doseg je sportsko čudo koji je gotovo pa nemoguće ponoviti. Osmerac je disciplina velikih sportskih nacija, iako kažu da je i četverac bez kormilara posada veslačkih velesila.


Anton: Pa da, osmerce imaju uglavnom zemlje koje imaju i nosače zrakoplova. Ne znam imamo li mi ijedan na Jadranu, ha, ha... Odličja u osmercima osvajaju veselile - Velika Britanija, Australija, Novi Zeland, SAD... I četverac 'bez', kao bliska disciplina, ima veliki pedigre. Od 1992. taj su dvoboj uvijek vodile Velika Britanija i Australija, jedino su u Parizu pobijedili Amerikanci.


*Već je Europsko prvenstvo u Plovdivu pokazalo da je posada hrvatskog četverca stvorena za velike stvari. „Da smo imali više vremena za pripreme, osvojili bismo zlato“, kazao je nakon osvojenog srebra Valent Sinković.


Patrik: Realnija slika će sigurno biti na Svjetskom prvenstvu kada se odradi sezona i glavni dio priprema na Peručkom jezeru od čak sedam tjedana. U cijelom olimpijskom ciklusu gledamo svaku godinu za sebe. Prema Los Angelesu posada treba biti bolja iz godine u godinu. Željeli smo biti najbolji i na Europskom prvenstvu, ali definitivno ćemo pokazati najbolje na SP u Šangaju.


*Početak suradnje braće Lončarić i Sinković počeo je žestoko, sudarom na Croatia Openu kad se suparnički čamac zabio u hrvatsku posadu.


Patrik: Bilo je gadno, ali brzo se Martin vratio. Imali smo i utrku protiv našeg četverca na pariće, bilo je zanimljivo.


*Godina nakon Igara u veslačkom svijetu uvijek donosi dosta promjena.


Anton: U postolimpijskoj godini ima puno premještanja, probavanja, novih posada, novih ljudi koji tek dolaze, svi se traže. Između ostalih, i mi smo u toj situaciji. Pokušavamo se od starta nametnuti, ali dok sve nije krenulo, 'pucali smo na slijepo'.“


*Uoči Igara u Parizu dogodila se neuobičajena situacija, jer su Anton i Patrik izborili olimpijsku normu u dvojcu „bez“, ali su na kraju u tu disciplinu uskočili Sinkovići. Naime, procijenjeno je, pokazalo se na kraju točnim, da bi Sinkovići u dvojcu 'bez' mogli lakše do zlata. Braći Lončarić tako je preostao nastup u dvojcu na pariće. Za mnoge bi to bila teška i šokantna situacija.


Patrik: Sinkovići su s tim potezom u završnu, 2024. godinu ušli s ciljem da budu prvi. Promjenom discipline su na sebe stavili teret da je samo zlato uspjeh. Nas je zatekao dvojac na pariće koji do tad nismo nikad veslali. Kad se osvrnemo na sezonu, možemo reći da je bilo jako zanimljivo i drugačije. Puno smo toga i naučili.

Anton: Bilo bi nam draže da smo ostali u dvojcu „bez“.

Patrik: Prvi ciklus, da smo ostali u dvojcu bez kormilara, bio bi zaokružen. Ovako smo došli u zadnju godinu, u novoj disciplini, malo smo se tražili, ali došli smo na OI spremni. No, na kraju nas je Antonova bolest, želučana viroza, izbacila iz igre. Sinkovići su zlatnom medaljom opravdali valjanost odluke o promjeni discipline. Smatramo da su napravili najbolje, tako je moralo biti.


*Netko bi pomislio da zbog toga između braće Sinković i Lončarić ima "zle krvi", ali danas su svi dio iste posade, završili su u istom čamcu.


Patrik: Svojom brzinom pokazujete koliko vrijedite i onaj koji je najbrži može raditi što ga volja. Vodimo se time da brži ima prednosti. Dolazimo iz istog kluba, treniramo skupa. Od nas bi bilo pogrešno da je došlo do neke svađe. Sinkovići su tada imali dva olimpijska zlata i srebro, sada imaju tri. Na nama je bilo da dokažemo kako smo spremni prihvatiti izazov.


*Na počecima karijere braća Lončarić i nisu previše gledali Sinkoviće.


Anton: Nismo ih vidjeli sve do 2015., kad smo imali 15 godina. Valent je od nas stariji 12, a Martin 11 godina. Počeli smo veslati s deset godina, a prva utrka koju smo svjesno gledali su bila braća Sinković u četvercu na pariće u Londonu, u finalu. Međutim, i dalje nismo imali tu sliku koja je to klasa i razina. Od 2016. i Igara u Riju ih baš pratimo. Ogromni su nam poticaj za rad. Daju nam sliku kako sve treba izgledati, kakvu žrtvu i odricanje prolaze da bi bili u samom vrhu.


*Braća Lončarić na Veleučilištu Algebra Bernays studiraju komunikacijski menadžment. Godine covida i preseljenje iz Osijeka u Zagreb malo su usporili studij, ali volja je tu.


Patrik: Veslanje je amaterski i akademski sport, morat ćemo raditi kad završimo s veslačkom karijerom za koju se nadam da će što dulje trajati. Imamo ambicije izvan veslanja i možemo se zamisliti u nekom normalnom poslovnom životu.


*Sinkovići su najvjerojatnije u svom posljednjem olimpijskom ciklusu, u Los Angelesu će Valent proslaviti 40. rođendan, a Martin je godinu dana mlađi. Ambicije mlađih Lončarića sežu još dugo nakon 2028.


Patrik: Vjerojatno je za braću Sinković do Los Angelesa zadnji natjecateljski ciklus. Hoće li imati ambicija za dalje, vrijeme će pokazati. Mi smo dosta mlađi i nakon L.A.-ja, sigurno imamo još dva vrhunska ciklusa. Nadam se da će nam naša glava i tijelo dozvoliti da budemo dugovječni.


*U novinarskim krugovima često su se vodile rasprave što se od hrvatskih sportskih uspjeha sigurno neće ponoviti. Pa smo tako krivo mislili da se nakon 1998. i Svjetskog nogometnog prvenstva u Francuskoj više nikad neće ponoviti medalja s Mundijala, a Vatreni su ih osvojili još dvije. Smatrali smo i da će Davis kup iz 2005. ostati nedostižan, ali hrvatski tenisači su nas demantirali 2018. Sve smo promašili, osim hrvatskog osmerca koji ćemo teško ikad više vidjeti, u kontekstu sportskih velesila i „nosača aviona“.


Patrik: Što se tiče samih veslača, ima ambicije za okupljanjem. Ovakvi rezultati Sinkovića i prije njih braće Skelin, donijeli su HVS-u dovoljno sredstava da bi mogli tako nešto oformiti. Kad pričamo o osmercu iz Sydneyja, uopće je čudo da se okupila tako jaka posada koja je osvojila olimpijsku broncu i svjetsko srebro. To je velika stvar. A hrvatsko veslanje je posljednjih 12 godina svoje uspjehe temeljilo na trojici veslača, braći Sinković i Damiru Martinu te još Davidu Šainu i Mariju Vekiću koji su bili u Londonu.... Ima sad mlađih, ima perspektive, ali dugačko je to razdoblje.

Anton: Slaganje osmerca ne zahtijeva samo osam veslača, nego minimum dvostruko više jer morate stvoriti zdravu konkurenciju među veslačima. Iluzorno je očekivati da ćete s osmoricom veslača napraviti osmerac. Mi smo sad iz dva dvojca napravili četverac. Treba se dakle, stvoriti još jedan takav četverac i još malo više od toga.

Patrik: Sveučilišta u SAD-u slažu osmerac od 50 ljudi, a mi ćemo osmerac stvarati od šest ljudi…. No, bilo bi lijepo vidjeti hrvatski osmerac.

Anton: Je li sustav sposoban to iznijeti, s novim, još mlađim veslačima… Hrvatska generalno ima problem s mladima i bavljenjem sportom i to je još jedna stavka koju treba uzeti u obzir. Iz malog bazena, još je manje sportaša.


*Braću Lončarić je prema sportu najviše usmjerio djed, počeli su kao limači s nogometom, bili u košarci, tenisu i na kraju se pronašli u – veslanju.


Patrik: Veslanje je sport u kojem moraš biti dovoljno velik da bi mogao sjesti u čamac. Do desete godine puno se djece već isprofilira u gimnastici, plivanju, nogometu – sportovima kojima se mogu ranije početi baviti.

Anton: Kod nas se ljudi šale da smo završili u veslanju jer ne znamo s loptom. Mi smo jedni od tih, imamo dvije lijeve noge.


*… i raspon ruku 207 centimetara…


Anton: Patrik je visok 192, ja 193 centimetra. Visina pomaže, zbog poluga, a i raspon ruku. Prema statistici s OI, mi smo prosječno visoki veslači. U rimen disciplini vjerovalo se da je bolje biti viši i imati dulje ruke. Pokazalo se da su veslači koji su niži mogu uspjeti. Visina je lijepa pretpostavka, ali presudan je rad.


*Braća Lončarić su unatoč brojnim ponudama za studiranje u SAD-u, odlučili ostati u Hrvatskoj.


Patrik: Kao srednjoškolci, s obzirom da smo bili svjetski juniorski prvaci, europski prvaci, svjetski rekorderi u juniorskoj kategoriji, imali smo jako dobre ponude s američkih sveučilišta, ali odabrali smo ostanak. Vidjeli smo perspektivu s braćom Sinković, u radu s njima, za naše sportsko zdravlje procijenili smo da je bolje ostati tu.

Anton: Inače, jako puno ljudi ne zna da se preko veslanja akademski mogu isprofilirati na stranim sveučilištima. Ako si uspješan u veslanju, možeš studirati i u inozemstvu. Ljudi nisu toga svjesni dok im ne dođe poziv s fakulteta.

Patrik: Netko se može baviti veslanjem, a da nužno ne mora imati ambiciju postati svjetski prvak. Nisu svi za to. Možda mu je u interesu dobiti stipendiju na nekom odličnom stranom sveučilištu i realizirati se kroz akademsku karijeru.


*I za kraju, pogled u Patrikove i Antonove dlanove govori koliko je veslanje težak i naporan sport. Žuljevi, krvavi podljevi, puknuta koža…

Anton: Izgleda strašno, ali ruke se oporave. Rukavice ne pomažu jer nemaš osjećaj za veslanje.