Hrvatska stolnoteniska sutkinja Bojana Kolarić nedavno je dobila zlatnu značku Međunarodne stolnoteniske federacije (Gold Badge), koju trenutačno ima samo 32 najboljih sudaca na svijetu.


*Budući da je riječ o sportu kojim se natjecateljski bavi 40 milijuna igračica i igrača te još njih 300 milijuna rekreativno u više od 200 zemalja, zanimalo nas je koliko dugo traje put do sudačke elite.

- Kod nas je to dosta strogo i u Hrvatskoj da počneš suditi moraš biti punoljetan. Nakon toga moraš pet godina suditi domaća natjecanja i u tih pet godine moraš, zapravo, naučiti suditi. Jednom kad ste formirani sudac i kad znate normalno suditi mečeve, onda dobijete šansu polagati ispit za međunarodnog suca. Ja sam dobila šansu 2010. godine kad sam došla u Zagreb na studij. Težak je to ispit, ima 60 pitanja, svi mi znamo suditi, ali nije to lako u sat vremena pokazati na papiru. Te godine nas je stvarno dosta iz Hrvatske položilo za međunarodne suce. Ja sam stvarno imala sreću da je iz mojeg kluba, Mihovljana, i Mladen Vidović - dugo naš vrhovni sudac i donedavno nositelj plave značke ITTF-a - pa mi je bilo lakše jer smo zajedno krenuli na prvi turnir, kaže Bojana Kolarić.


*Najviši mogući status u hijerarhiji stolnoteniskih sudaca vjerojatno Bojani donosi lakši pristup najjačim turnirima pa i Olimpijskim igrama, iako je tu situacija malo komplicirana.

- Mogla sam ja sve to i s plavom značkom, samo tu sad dolazi ona naša muško-ženska kvota, pa broj pojavljivanja na međunarodnim turnirima… Sad se kod jačih turnira pojavio problem zato što više nitko ne zna što, zapravo, nosi ta zlatna značka. Bilo je zamišljano da onaj tko dobije tu značku postaje profesionalni sudac i sudi puno turnira tijekom godine. Sad se potegnulo pitanje tko bi trebali biti ti profesionalni suci jer žene, nažalost, nisu pristale, kao i mnogi drugi koji imaju obitelj i djecu. Ljudi su zato mahom odbijali napredovati u taj Gold Badge status. Tako se od te ideje s profesionalnim sucima odustalo. Sada je neki zaključak da na svakom jačem turniru bude barem jedan sudac sa zlatnom značkom. Bila sam, tako, i ja pozvana na nedavni Svjetski kup mješovitih ekipa u Chengduu, ali sam to morala odbiti jer nisam imala dovoljno dana godišnjeg odmora, a trebala bih za to uzeti deset dana. Pozvano nas je deset sutkinja iz Europe i sve smo morale odbiti jer ni jedna to nije mogla uskladiti s privatnim obavezama.


*To, međutim, ne znači da će naša najbolja sutkinja odbiti i odlazak na Olimpijske igre u Los Angeles 2028. ako bude izabrana.

- Ah, to bih sigurno išla. No, bit ću sretna i kad počnu nominacije i zato kažem „'ajmo mi izdržati do tada“. Sad smo svi brojali do kad nam vrijede napredni testovi i te evaluacije i kad ih moramo obnavljati. Većina nas to mora taman u vrijeme kad budu nominacije za Olimpijske igre u Los Angelesu. Riješit ću to nekako, Olimpijske igre su ipak nešto drugo.


*O već spomenutim muško-ženskim kvotama se danas u sportu jako vodi računa, a posebice ih forsira Međunarodni olimpijski odbor. I kod određivanja stolnoteniskih sudaca za natjecanja kvote su nezaobilazne iako je „točne postotke“ teško izračunati.

- Probala sam malo gledati te brojke. Na svjetskoj razini je to jako teško izračunati jer samo sutkinja i sudaca s plavim značkama ima oko 300. Logično je da ima malo više muških jer je i u ukupnom broju malo više starijih sudaca, odnosno umirovljenika kojima je lakše ići na natjecanja. Koliko mi je poznato, na Europskom ekipnom prvenstvu u Zadru sudilo je desetero hrvatskih sudaca, a stranih je došlo još osam, četiri žene i četiri muškarca, dakle podjednako. To se u stolnom tenisu stvarno jako prati, pogotovo za ove jače turnire.


*Suci su važna, često i prevažna tema u mnogim sportovima. Ni stolni tenis nije lišen sudačkih pogrešaka, ali ni prijepora oko pravila.

- Pogrešaka, naravno, ima jer stolni tenis je jako brz sport, naročito sada s tim novim lopticama koje su još brže, a brži su i reketi, ovisno o tome kakve materijale imate. Recimo Sabine Winter iz Njemačke ima antispinit i njezina loptica se nekad ne može popratiti jer ima sasvim nepravilnu putanju. Pa kad netko kaže „dotaknula je rub stola“, ja to ne znam, stvarno ne znam i vjerujem na riječ. Da, dogode se pogreške jer ima jako puno stvari koje mi moramo pratiti i koje se od nas očekuje na toj razini. Uveo se sad elektronički sustav i s time se cijela igra promijenila. Znači, pratite lopticu, pratite igrača, pratite trenera koji ne smije govoriti kad počne poen, ali servisi su nama najveći problem, kaže Bojana i pojašnjava:


- Događa se puno pogrešaka jer igrači namjerno ili nenamjerno pokušavaju skrivati svoje servise, a pravila su malo nedorečena i trebalo bi ih promijeniti. U pravilima stoji da igrač mora imati lopticu na otvorenom dlanu i baciti je near vertical, dakle približno vertikalno i tu je problem. Što znači približno vertikalno, koliko je to stupnjeva? U World Table Tennisu su izmislili taj svoj novi sustav TTR, Table Tennis Review, odnosno nešto kao „oko sokolovo“ u tenisu, ali taj sustav je dostupan samo na pet turnira kojima je WTT vlasnik. To je jako skupa tehnologija i ta provjera predugo traje, ali je dobra. Uz to, vi morate još milijun stvari pratiti, tipkati na tabletu i ne pogriješiti. Sad se uveo i taj live scoring jer se svi klade.


*Najveći stolnoteniski turniri danas su postali spektakularan šou prilagođen televizijama. Vidjeli smo to jesenas i na Europskom ekipnom prvenstvu u Zadru. Dobivaju li suci za takva natjecanja kakve naputke kako bi se spriječilo otezanje igre?

- Da, dobivamo na tim velikim turnirima određene naputke, pogotovo kad se igra samo na jednom stolu, jer to je čisti šou. Ne smijete dopustiti da vas to ponese i morate odradite svoje. No, i igrači osjete to ozračje i žele dati najbolje od sebe, ali to njihovo trčkaranje između poena me ponekad podsjeća na atletiku. Problem je što sada, kad se igra s 15 ili 20 loptica, pomoćni sudac odmah baci novu lopticu, a kao bivša igračica znam da ti nekad treba nekoliko sekundi više da razmisliš o sljedećem poenu, pogotovo kad publika navija. Dvije trećine turnira su pod kišobranom WTT-a i oni su uveli pravilo da u roku od 15 sekundi nakon završetka poena vi morate početi sa sljedećim poenom. Ja, međutim, nemam sa strane sat kao u tenisu, nemam nešto na ekranu da mi odbrojava sekunde i mogu to odrediti samo otprilike. Ne mogu cijelo vrijeme gledati na ručni sat, ali već osjetim kad ta pauza traje previše.


*Ponekad se, kaže nam Bojana, to otezanje igre sankcionira, ali najčešće - ne.

- Recimo, igrač dođe do stola kao da želi servirati, a onda se makne unatrag - to je čisti žuti karton jer to je taj time wasting. Naravno, kazniti oba igrača koja to rade u istom meču je malo nezgodno jer onda negoduju i gledatelji. Pokušavamo zato biti malo tolerantniji, pa ih s play please ili sličnim zahtjevom pokušavamo malo ubrzati. Ali dogodi se i suprotan naputak, kao što je bilo lani na WTT finalu u Hong Kongu, kad su sucima rekli „Molim vas, nemojte igračima davati žute kartone jer to loše izgleda na televiziji!“ E, tu su se onda žalili suci jer to nije u redu, budući da ideš protiv svojih pravila. Koja su onda pravila bitnija, naša stolnoteniska ili ona koja donose novac?


*Stolni tenis je dosta mijenjao pravila, no trebat će ih mijenjati i dalje. Prije svega kada je riječ o ekipnim natjecanjima. I na Europskom prvenstvu u Zadru smo imali slučajeva da mečevi traju preko četiri sata, a to je onda problem i gledateljima i televizijama, ali i sucima.

- Ovaj format, da se igra do osam osvojenih setova, kako se igralo na Svjetskom kupu mješovitih ekipa u Chengduu, jako je dobar. Kroz taj se format igra ubrzala, vidi se i čar igre parova i svi dobiju šansu igrati. I u našoj reprezentaciji se zna da Mateja Jeger igra ženske parove, Lea Rakovac i Tomislav Pucar odrade pojedinačne mečeve i svatko radi ono u čemu je najbolji. Mislim da je ovo jako dobar put i veseli me što će se ekipni dio tako igrati i na Olimpijskim igrama u Los Angelesu. Bit će sigurno i jako dobra gledanost jer je to nešto drugačije od onoga što je bilo. Ne znam što bi se drugo moglo napraviti, osim da se u ekipne mečeve vrati igra parova te se malo promijeni dinamika meča. Jer, u ovom formatu koji se igrao u Zadru, samo s pojedinačnim mečevima, nisu čak dozvoljene zamjene. Tri igrača igraju i oni moraju i završiti meč. Ako ti se netko ozlijedi, moraš predati meč. Uz ovaj Table Tennis Review, kojim se može provjeriti svaki poen, to bi bile nužne promjene u stolnom tenisu.


*Statusom i vidljivošću stolnog tenisa u Hrvatskoj naša najbolja sutkinja nije zadovoljna.

- U Hrvatskoj imamo jako dobre ekipe i jako dobre igrače, ali to ljudi rijetko imaju priliku gledati. Vidim da se sada četiri meča Superlige mogu gledati na ZonaSport TV-u, kada igra reprezentacija to poprati po portalima što me veseli, ali dalje mislim da stolni tenis u 90 posto slučajeva pratimo mi koji imamo neke veze s tim sportom, što mi je žao. Nije istina da ljude ne zanima stolni tenis, ali treba ga više reklamirati i napraviti vidljivijim. Na valu Zadra i Chengdua se to svakako dade napraviti.


*Profesionalno, Bojana Kolarić je logopedica u OŠ Tomaša Goričanca u Maloj Subotici pa usprkos dobivenoj zlatnoj znački neće bitno povećavati broj natjecanja na kojima će suditi.

- 'Ajmo reći da će to biti od tri do pet godišnje. Nekad po ljeti, kad sam slobodna, zna biti više turnira. Za sljedeću godinu ću se prijaviti za WTT Champions turnir u Yokohami u Japanu. To je u osmom mjesecu kad nam je još u školi ljetna pauza. Moram tu i tamo gledati i na kojem turniru su nam evaluacije vrhovnog suca ili općenito procjene evaluatora. Ja bih najradije poslala prijavu i za Grand Smash turnir u Las Vegasu, ali gdje da nađem 12 slobodnih dana da bih tamo otputovala?! Ponekad malo razmišljam i o neplaćenim danima, ali nisam još na toj razini da bih se u to upuštala. Probam koliko god mogu s ravnateljicom škole sve uskladiti i za sada to dobro funkcionira. Je, žao mi je za neke turnire, ali bit će i drugih prilika, zaključuje Bojana Kolarić.