Olimpijska solidarnost Međunarodnog olimpijskog odbora, uz podršku i zahtjev HOO-a, dodijelila je treneru biciklizma Antoniju Baraću olimpijsku stipendiju za sudjelovanje u programu edukacije za trenere UCI Certificate of Advanced Studies in Cycling Coaching.

Za edukaciju ga je predložila i odabrala Međunarodna biciklistička unija (UCI), a kako je došlo do njegovog sudjelovanja u spomenutom programu pojašnjava nam sam Barać.

- Svjetska biciklistička federacija ima različite razine za certificiranje trenera. Ovo je bila edukacija za najvišu, četvrtu razinu, što mi je oduvijek bila želja i prethodno sam “riješio” prva tri levela. Kontaktirao sam UCI, gdje su već znali su o kome se radi, pa su onda oni kontaktirali Međunarodni olimpijski odbor koji mi je dodijelio stipendiju. Stvarno sam im zahvalan jer to puno košta i puno mi je puno pomoglo da uđem u taj program, kaže Antonio Barać.

*I teoretski i praktični dio edukacije održan je u Švicarskoj, na vrlo visokoj znanstvenoj i tehničkoj razini.

- Edukacija je održana u Svjetskom biciklističkom centru u švicarskom Aigleu i na fakultetu u Lauseanni, gdje smo odrađivali i teoretski i praktični dio nastave u vrhunskim uvjetima, a predavači su bili neki od vodećih znanstvenika kada je riječ o biciklizmu. Kako bismo okončali pojedini teoretski dio programa, odmah bismo išli na praksu, što nam je pomoglo da bolje razumijemo cijeli taj sustav. Cijeli studij je baziran na performance vrhunskog sportaša u biciklizmu i sve što smo radili usmjereno je prema stvaranju vrhunskih biciklista.

*Spomenuta edukacija donijela je Baraću titulu Cycling Experta što se u svijetu biciklizma jako cijeni, pa je tako naš trener, između ostaloga, već odradio i stručnu misiju pri Makedonskom biciklističkom savezu.

- Ta titula donijela mi je potvrdu o mojem znanju o biciklizmu, uz sve ono što sam prošao kroz svoju karijeru i ove dodatne edukacije i studije. Trenutno radim za UCI koji me šalje na misije u kojima obučavam druge trenere, primjerice level 2 trenere, koji kod mene i polažu ispit za taj certifikat. Titula Cycling Experta mi je, tako, donijela u poslovnom svijetu jako puno privilegija jer rad za Svjetski biciklistički centar nije mala stvar.

*Barać je još do prije tri godine bio profesionalni biciklist, vozio je za Team Corratec Selle Italia, a u trenerske vode nije uskočio nepripremljen.

- Pred kraj biciklističke karijere vidio sam da postoji mogućnost da ne produžim ugovor s timom, pa sam već studirao na Kineziološkom fakultetu u Mostaru i lagano se prebacivao na opciju B, a to je da postanem trener. Nakon toga sam se počeo profesionalno baviti triatlonom te raditi kao trener u Triatlon klubu Split. No, uvidio sam da imam veliko znanje, a malen rang klijenata u klubu pa sam se odlučio za dodatno obrazovanje kako bih mogu pomoći vrhunskim sportašima, što trenutno i radim. Trenutno sam u Education departmentu UCI-ja gdje kao Cycling Expert obavljam spomenute misije, a privatno imam svoj coaching i 10-15 sportaša s kojima radim.

*Biciklizam je u svijetu vrlo cijenjen i visoko profesionaliziran sport. Stanju biciklizma u Hrvatskoj naš sugovornik, međutim, daje vrlo nisku ocjenu.

- Ako bih imao neku skalu za ocjenjivanje od jedan do deset, to bi u Hrvatskoj bilo - dva. Možda to puno ljudi ne vidi ali kad pogledamo broj profesionalnih vozača koje trenutno imamo i broj juniora i ostalih kategorija, to je jako malo. Hrvatski biciklizam trenutno preživljava jer, jednostavno, nedostaje vozača. Imamo Frana Miholjevića u World Touru, najvišoj razini biciklizma, a imamo samo jednog vozača i u Continental Touru, to je Nikolas Gojković. U Italiji, primjerice, ima preko 2700 registriranih juniora u biciklizmu i kad pogledate stanje u Hrvatskoj jasno je da ih imamo premalo, kaže Barać i nastavlja:

- Jednostavno, nedostaju ljudi koji rade u biciklizmu i koji rade na nekom dugoročnom planu ili cilju. Kad pogledamo noviju povijesti hrvatskog biciklizma, imamo eru Matije Kvasine, Kristijana Đuraseka, Roberta Kišerlovskog i Vladimira Miholjevića, sve World Tour vozača koje je Hrvatska stvorila iz jednog jedinog profesionalnog tima koji se zvao Loborika. Plan je, dakle, jednostavan. Samo nam treba jedna profesionalna ekipa da djeca koja su bila dobra u juniorima ne idu tražiti ekipu u Sloveniju ili Mađarsku nego će ostati u Hrvatskoj i voziti utrke sa svojom domaćom ekipom. Ako imamo danas dobrog juniora u Hrvatskoj on se sutra mora borit da dobije mjesto u slovenskoj, mađarskoj ili talijanskoj ekipi što je jako teško jer naravno da oni žele forsirati svoje domaće vozače. Trebate biti izrazito dobri da bi vas primili u neku ekipu da se nastavite razvijati nakon juniorskog uzrasta. Kad pogledate rezultate Tadeja Pogačara u juniorskom uzrastu oni nisu bili ništa posebno, što znači da mu je samo trebalo vremena da se dodatno razvije. A znamo što je danas Tadej Pogačar.

*Na spomen trenutno najboljeg svjetskog bicikliste nameće se pitanje možemo li od naših susjeda “ukrasti” neki recept za stvaranje vrhunskih vozača.

- Slovenija ima tri Continental Tour ekipe, dakle ima tri ekipe u kojima se djeca nakon juniorskog staža nastavljaju razvijati kroz utrke i treninge. I to je ono što nama nedostaje - samo jedan dobar investitor koji će podržati ideju i stati iza stručne ekipe koja će voditi taj tim. To zahtijeva dugoročan i transparentan plan i cilj koji će omogućiti našim biciklistima da dalje napreduju. Postoje projekti preko olimpijskih i drugih međunarodnih organizacija gdje se može osigurati dobar budžet, a znam da postoje i vladine organizacije koje ulažu u sport u Hrvatskoj. Bit svega je da treba netko sve to voditi, zasukat rukave i raditi. Nedostaje nam netko tko će raditi u biciklizmu. Trenutno jedina svjetla točka u Hrvatskoj je Matija Kvasina i Škola biciklizma Zagreb koja jedina strukturno radi. Naravno da fali resursa i podrške da bi to bila još ljepša priča.

*Hrvatska ima jednu vrlo atraktivnu biciklističku utrku - CRO Race – koja je zasigurno pridonijela promociji Hrvatske. Ne i razvoju hrvatskog biciklizma, kaže Barać.

- Neću kriviti nikoga ali Cro Race nije ništa doprinio razvoju hrvatskog biciklizma kada je riječ o natjecateljskom biciklizmu. Ako pričamo o cikloturizmu i samom turizmu, sigurno je doprinio jako puno ali što se tiče natjecateljskog biciklizma apsolutno ništa. Evo, dva puta smo kao Meridiana Kamen nastupili kao domaća ekipa, ali u njoj je bilo više stranih nego domaćih vozača, tako da se tu vidi sve.

*O samim uvjetima za bavljenjem biciklizmom u Hrvatskoj naš sugovornik, pak, ima samo lijepe riječi.

- Što se tiče uvjeta, ako odete u Istru ili Dalmaciju vidjet ćete tamo značajan broj biciklista iz Češke, Poljske pa čak i Slovenije jer imamo stvarno odlične uvjete za treniranje. Kad kažem odlične uvjete to znači da imate dobre prometnice, dobra brda za penjačke treninge i dobro vrijeme. Trenutno svi bježe u toplije krajeve, sad su Španjolska, Kalpe i Kanarski otoci puni biciklista, ali dobra i jeftinija kompenzacija je Hrvatska, gdje trenirate na nekih 7-8 stupnjeva manje, ali svejedno trenirate. Dakle, u Hrvatskoj tijekom cijele godine imamo jako dobre uvjete za biciklizam

*Na najpoznatijim svjetskim utrkama vidimo da je biciklizam, zapravo, ekipni sport, pa nas zanima može li se živjeti od biciklizma ako niste vozač nekog od najjačih profesionalnih timova.

- Jedna ekipa cijelog World Tour tima, primjerice na Giro d'Italia, sastoji se od devet vozača i još četrdeset ljudi. Tu ima puno ljudi koji pomažu, a nisu direktno utrci: maseri, mehaničari, sportski direktori, treneri, psiholozi, liječnici… Toliko ljudi treba da se ostvari sportski rezultat, tako da postoji bezbroj mogućnosti da se zaradi od biciklizma. Ako ste misli na natjecatelje, mislim da na već Continental Touru možete dobro zarađivati i imati jako lijepu plaću za hrvatski standard.

*Pri čemu, treba reći, biciklizam nije jeftin sport...

- Da, biciklizam je skup sport i postoje sve skuplji iz godine u godinu jer bicikli koštaju sve više i više. Mislim da u World Touru nemate ni jedan bicikl u pelotonu ispod 12-13 tisuća eura. Te se cijene penju i na neke limitirane serije pa Tadej Pogačar vozi bicikl od 20 tisuća eura. Samim time malo je teško kad tek ulazite u sport imati vrhunski bicikl ali ovo je, rekli smo već, ekipni sport gdje ekipa uskače svojom opremom za utrku pa to olakšava stvar - zaključio je Antonio Barać.