Zlatko Šimenc (Zagreb, 29. studenog 1938. – Zagreb, 16. ožujka 2026.)

Nakon duge i teške bolesti, u Zagrebu je u 88. godini preminuo legendarni olimpijac, proslavljeni sportaš i vrsni kineziolog, jedinstven i po tome što je kao reprezentativac nastupao u dva momčadska sporta, u rukometu i vaterpolu

Pripadao je staroj gardi zagrebačkog i hrvatskog sporta.Šimenc je bio dvostruki reprezentativac i to na najvišoj razini: u rukometu i vaterpolu. Uspijevalo mu je to jer se u to vrijeme rukomet igrao zimi, a vaterpolo ljeti. I u oba je sporta bio perfektan! Kao rukometaš skupio je 25 nastupa za reprezentaciju nastupivši na dva svjetska prvenstva (1958. i 1961.), dok je kapicu vaterpolske reprezentacije bivše države nosio 101 put.

Bio je član vaterpolske reprezentacije koja je na Olimpijskim igrama u Tokiju 1964. osvojila srebrnu medalju, a ima osvojena i srebrna odličja s dvaju svjetskih prvenstava te jednu svjetsku broncu (1966.). Kao igrač Akademskog vaterpolskog kluba Mladost, Šimenc je četiri puta bio klupsk prvak Europe.

Trener matičnog kluba bio je od 1972. do 1975. godine, kad je osvojio Kup pobjednika kupova, a nakon toga i prvo izdanje Superkupa, kada je sa svojom Mladosti pobijedio aktualnog prvaka Europe, beogradski Partizan.

Nakon igračke, a potom i trenerske karijere, ostao je vezan uz sport, primarno kao profesor na današnjem Kineziološkom fakultetu u Zagrebu. I kao profesor Zlatko Šimenc bio je jedinstven po tome što je predavao dva predmeta - vaterpolo i rukomet.

Njegova djeca Dubravko i Iva, iz braka s nekadašnjom odbojkaškom reprezentativkom iz AOK Mladost Nevenkom Subotičanec, također su bili sportaši i oboje su završili Kineziološki fakultet. I dok je Dubravko jedan od najboljih igrača u povijesti hrvatskog vaterpola, Iva je bila prvakinja Hrvatske u sinkroniziranom plivanju, a danas je cijenjena sutkinja u sinkroniziranom plivanju na najvećim svjetskim natjecanjima.

Šimenc je dobitnik velikog broja društvenih i sportskih nagrada i priznanja, među kojima se ističu državno odlikovanje za sportska dostignuća iz 1974. te Državna nagrada za sport “Franjo Bučar” za životno djelo iz 2001. godine.

Pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj.