Kada se nakon rata počelo razmišljati o obnovi olimpijskog pokreta, St. Moritz se nametnuo kao idealno rješenje

U kolektivnom sjećanju Olimpijske igre u Londonu 1948. ostale su zapamćene kao prve poslijeratne Igre nakon velikih razaranja i duboke traume Drugoga svjetskog rata. To i nije neobično budući da su ljetne OI, pogotovo u to vrijeme, okupljale mnogo širi krug zemalja, sportaša i publike, dok su zimski sportovi još uvijek bili ponajprije dostupni stanovnicima planinskih krajeva i onima koji su si takvu vrstu sporta mogli priuštiti. No prve poslijeratne OI nisu zapravo održane u Londonu - šest mjeseci ranije, 30. siječnja 1948., otvorene su Zimske olimpijske igre u St. Moritzu.

BEZ NJEMAČKE, JAPANA I SSSR-A

Bilo je to prvo olimpijsko okupljanje nakon punih dvanaest godina. Posljednje Zimske igre održane su 1936. u Garmisch-Partenkirchenu, u nacističkoj Njemačkoj, a u međuvremenu je čitava jedna generacija sportaša ostala bez prilike za olimpijski nastup. Kada se nakon rata počelo razmišljati o obnovi olimpijskog pokreta, St. Moritz se nametnuo kao idealno rješenje.

Švicarska je tijekom rata ostala neutralna i bila pošteđena fizičkih razaranja koja su pogodila velik dio Europe, a St. Moritz je već imao gotovo sve što je bilo potrebno budući da su ondje održane druge po redu Zimske olimpijske igre 1928., pa su postojali sportski objekti, hoteli, skakaonica, a i bob-staza. U Europi u kojoj je nedostajalo građevinskog materijala, novca, hrane, goriva i praktički svega, mogućnost organiziranja Igara bez velikih novih gradnji bila je presudna. St. Moritz je tako postao prvi grad u povijesti koji je dvaput ugostio Zimske olimpijske igre.

Igre su ubrzo dobile prikladan naziv – „Games of Renewal“ (Igre obnove). No iza optimističnog naziva stajala je Europa koja je još itekako osjećala posljedice rata. Mnogi sportaši godinama nisu mogli normalno trenirati, a nedostajalo je i najosnovnije sportske opreme. Ostala je zabilježena priča o norveškim skijašima koji su u St. Moritzu posuđivali skije od Amerikanaca kako bi uopće mogli nastupiti.

Posljedice rata bile su vidljive i među državama sudionicama. Njemačka i Japan, dvije glavne poražene sile, nisu dobile poziv za sudjelovanje, a Sovjetski Savez već tradicionalno nije prihvatio poziv (kao ni nekoliko mjeseci kasnije u Londonu). Na Igrama koje su trajale samo deset dana, ukupno je sudjelovalo 28 zemalja i 669 sportaša (od kojih samo 77 žena), u 22 discipline.

FRANCUZ OREILLER NAJUSPJEŠNIJI POJEDINAC

Sportski gledano, St. Moritz 1948. označio je važnu prekretnicu u razvoju alpskog skijanja. Na prethodnim Zimskim igrama 1936. alpsko je skijanje prvi put ušlo u olimpijski program, ali samo kroz kombinaciju. U St. Moritzu su i slalom i spust prvi put postali samostalne olimpijske discipline (i to i za muškarce i za žene) čime je počelo razdoblje u kojem će alpsko skijanje postupno izrasti u jedan od najpopularnijih i najgledanijih sportova zimskih olimpijskih igara.

Najveća zvijezda tih natjecanja bio je Francuz Henri Oreiller koji je osvojio zlato u spustu i kombinaciji te broncu u slalomu i s tri medalje postao najuspješniji pojedinac Igara. Njegova pobjeda u spustu bila je posebno uvjerljiva – najbližeg konkurenta pobijedio je za više od četiri sekunde.

Velika zvijezda bila je i Amerikanka Gretchen Fraser, koja je na svoj olimpijski nastup čekala punih osam godina nakon otkazivanja Igara 1940. U St. Moritzu osvojila je zlato u slalomu i srebro u kombinaciji te postala prvi američki skijaš s olimpijskom medaljom u alpskom skijanju. Zanimljivo, i prikladno „američki“ – prije rata bila je i skijaška dvojnica slavne Sonje Henie u hollywoodskim filmovima.

Još jedna američka zvijezda ovih Igara bio je 18-godišnji Richard „Dick“ Button koji je pobijedio u umjetničkom klizanju i postao prvi sjevernoamerički olimpijski pobjednik u muškoj konkurenciji. Njegov je nastup ostao zapamćen i zbog dvostrukog axela, tada revolucionarnog skoka koji je Button prvi put u životu uspješno izveo tek dva dana prije nastupa.

Možda još dojmljivija bila je priča iz skijaških skokova. Norvežanin Birger Ruud bio je olimpijski pobjednik još 1932. u Lake Placidu i 1936. u Garmisch-Partenkirchenu. Za vrijeme njemačke okupacije Norveške zbog svojih je antinacističkih stavova bio zatvoren u logoru Grini, a poslije se pridružio norveškom pokretu otpora. U St. Moritz 1948. stigao je prvenstveno kao pomoćni trener norveških skakača. Imao je 36 godina i njegovi najbolji sportski dani činili su se dalekom prošlošću. Ipak je nastupio – i osvojio srebro, iza sunarodnjaka Pettera Hugsteda. Usput rečeno, Norvežani su osvojili i broncu te potpuno zauzeli pobjedničko postolje.

NEVJEROJATNO OPASNA CRESTA RUN

Ove Igre vratile su na olimpijski program i skeleton, disciplinu tada gotovo neraskidivo povezanu sa St. Moritzom i njegovom legendarnom stazom Cresta Run. Skeleton se prethodno na Olimpijskim igrama pojavio samo 1928., također u St. Moritzu, a nakon 1948. ponovno će nestati iz olimpijskog programa sve do 2002.

Pobjednik skeletona bio je Nino Bibbia, Talijan koji je živio upravo u St. Moritzu i radio kao trgovac voćem i povrćem. U slobodno vrijeme bavio se gotovo svime što je zimi bilo moguće – bobom, skeletonom, skijanjem, skokovima i hokejem, a na Cresta Runu bio je praktički doma. Na Igrama je osvojio zlato u skeletonu i time Italiji donio prvu medalju, ujedno i prvo zlato u povijesti njezinih nastupa na Zimskim olimpijskim igrama.

Inače, gledano iz današnje perspektive, Cresta Run staza bila je nevjerojatno opasna: natjecatelji su se s vrlo malo zaštite spuštali glavom naprijed brzinama većim od 100 kilometara na sat. Od petnaest natjecatelja samo ih je devet završilo svih šest vožnji.

Ipak, najveća priča ovih Igara, točnije organizacijski skandal, dogodio se u hokeju. U njegovu središtu našlo se pitanje koje će još desetljećima opterećivati olimpijski pokret – tko je zapravo amater. Naime, u St. Moritz su doputovale dvije različite američke hokejaške reprezentacije, iza kojih su stajale dvije suparničke američke organizacije. MOO je podržao ekipu Amateur Athletic Uniona (AAU) i zahtijevao isključenje ekipe American Hockey Association (AHA), koju su osnovali igrači izbačeni iz AAU-a zbog profesionalizma. Švicarski organizatori, međutim, stali su na stranu AHA-e, uvjereni i da će kvalitetniji igrači privući više gledatelja. Spor je eskalirao toliko da je predsjednik Međunarodnog hokejaškog saveza Fritz Kraatz zaprijetio otkazivanjem cijelog turnira, na što je tadašnji predsjednik MOO-a Sigfrid Edström rekao: „Bez hokeja nema ni Igara“.

Na kraju je momčadi AHA-e dopušteno igrati utakmice, ali bez prava na službeni olimpijski plasman (završili su četvrti, ali su brisani iz službenog poretka), a ekipa koju su podržavali Američki olimpijski odbor i AAU nije nastupila na turniru. Tako je završila jedna od najbizarnijih epizoda u olimpijskoj povijesti: Sjedinjene Američke Države u St. Moritz su poslale dvije hokejaške reprezentacije, a ona koja je doista igrala, na kraju službeno kao da nije ni nastupila. Zlato je osvojila Kanada, ispred Čehoslovačke, i to zahvaljujući boljoj gol-razlici jer su obje reprezentacije završile turnir bez poraza. Još jedan nevjerojatan podatak je da je u čehoslovačkoj momčadi igrao Jaroslav Drobný, jedan od najsvestranijih sportaša svojega vremena. Šest godina nakon olimpijskog srebra u hokeju osvojio je – Wimbledon.

NORVEŠKA I ŠVEDSKA POTPUNO JEDNAKE

Program St. Moritza sadržavao je i dva danas gotovo zaboravljena demonstracijska sporta. Jedan je bio vojna patrola, prethodnica današnjeg biatlona, a drugi – potpuno neobična kombinacija pod nazivom – zimski pentatlon. Sastojao se od skijaškog trčanja, streljaštva, spusta, mačevanja i jahanja konja po snijegu, a ta bizarna kombinacija nakon St. Moritza više se nikada nije pojavila na olimpijskom programu (ni igdje drugdje).

Inače, svestrani švedski sportaš Wille Grut bio je drugi na tom jedinstvenom natjecanju, a samo nekoliko mjeseci poslije u Londonu osvojio je olimpijsko zlato u modernom pentatlonu.

Na ljestvici medalja Norveška i Švedska završile su s potpuno jednakim učinkom – po četiri zlata, tri srebra i tri bronce. Domaćin Švicarska također je osvojila deset medalja, od toga tri zlatne, dok su Sjedinjene Države osvojile devet.

Bila je to još jedna slika tadašnjeg svijeta zimskih sportova: skandinavske i alpske zemlje još uvijek su činile njegovo središte. Svijet je 1948. godine bio još daleko od povratka u normalu, ali ZOI St. Moritz su pokazale da je barem u sportu obnova već počela.