Renco Posinković, osvajač zlatne olimpijske medalje u Seulu 1988. godine, danas je trener vratara u Jadranu i hrvatskoj reprezentaciji. Rado se prisjeća i dva uzastopna naslova europskog klupskog prvaka

Za sebe voli reći da se rodio pod sretnom zvijezdom i da je imao puno sreće u životu. Zato su ga i zvali Laki (Lucky). Bio je proslavljeni vaterpolist, jedan od najboljih vratara svijeta. On je veliki splitski i hrvatski sportaš, danas trener golmana u svom Jadranu i u hrvatskoj vaterpolskoj reprezentaciji – Renco Posinković (62).

Zašto vaterpolo, kako je zapravo sve krenulo?

- Najprije sam krenuo kao vratar u Hajduku, nešto malo probao košarku, ali na nagovor jednog prijatelja iz Varoša koji mi je rekao da u Mornaru rade selekciju za vaterpoliste, tamo negdje 1978. završio sam u vaterpolu.

Trenirali ste zimi u popularnoj „kadi“ u Splitu?

Da, to je bio bazenčić od 16 metara u kojem su se od rubova zida odbijali ogromni valovi. No, kako su se za Mediteranske igre ‘79 napravili vrhunski sportski objekti, uključujući i bazene na Poljudu, tako sam zapravo samo zimu ili dvije trenirao u toj “kadi”. No legendarna “kada” je stvorila mnoga splitska vrhunska vaterpolska imena.

Nakon Mornara slijedi prelazak u redove „mrskog“ rivala, u Jadran. I dva naslova europskog klupskog prvaka...

Jadran je krenuo graditi momčad oko velikog Mislava Bezmalinovića; doveli su 6-7 odličnih igrača i složili fantastičan sastav. Klub je bio izvanredno organiziran, rekao bih kao današnji nogometni klubovi, bio je na razini koja se tada činila nestvarnom. Kruna te momčadi bilo je uzastopno osvajanje dva trofeja europskih prvaka u ratno doba - 1992. i 1993. godine. Bili su to povijesni trenuci:

Jadran je bio prva momčad iz samostalne Hrvatske koja je osvojila naslov prvaka Europe! Na finale protiv talijanske Savone odigrano u Trstu došlo je „pola Splita“, a utakmici je prisustvovala i cijela hrvatska vlada... Godinu kasnije u velikom finalu za titulu europskog prvaka sastali su se Mladost i Jadran. U Zagrebu smo izgubili 8-7, a u uzvratnoj utakmici u Splitu slavili smo sa 6-4 nakon produžetaka.

U to doba već ste bili i olimpijski pobjednik; imate zlato iz Seula 1988.?

- U reprezentaciji su tada bili Mislav Bezmalinović kao igrač „Jadrana“, Deni Lušić iz POŠK-a i ja iz „Mornara“. Pokrili smo, eto, cijeli splitski bazen... Konkurencija za ući u taj sastav bila je strašna, a pripreme su, pod Rudićevim vodstvom, trajale 100 dana. Dugo je vukao 14 igrača, a na Igre je moglo ići njih 13, pa se tako osjećala nervoza tijekom priprema. Svi smo znali da jedan mora otpasti, tako da je sve skupa bilo pomalo napeto i stresno. No, ono što je najbitnije - iz Seula smo se vratili sa zlatnim odličjem!

Na sljedećim Igrama u Barceloni, Hrvatske nažalost nije bilo...

- Da, šteta, Hrvatska je otišla na te OI s košarkaškom, a Jugoslavija s vaterpolskom ekipom; bio je to svojevrsni kompromis. A bili smo tad zaista dobri. Na kraju su vaterpolsko finale igrali Italija i Španjolska, a treneri su bili Matutinović na klupi Španjolske, Rudić na klupi Italije. Pa je na taj način hrvatski vaterpolo u Barceloni bili pokriven.

Nakon sportske karijeri radili ste kao novinar?

- Radio sam za Sportske novosti i Vjesnik, napravili smo i jedan od prvih portala na ovom području - Glas Dalmacije. Novinarstvo mi je puno pomoglo, a sportsko ime mi je otvaralo mnoga vrata.

Nekoliko riječi o spektakularnom EP-u u vaterpolu 2022. održanom u Splitu.

- Uz veliki entuzijazam ljudi uspjeli smo organizirati doista fantastično prvenstvo, usred ljeta u bazenu u zatvorenom prostoru, u Spaladium Areni. Atmosfera je bila sjajna, svake večeri uz rub bazena koncerti, a na kraju publika u deliriju zbog osvajanja zlatne medalje.

Na tom natjecanju sjedili ste na klupi hrvatske reprezentacije kao trener vratara.

Malo prije tog prvenstva izbornik Tucak me pozvao u svoj stožer, a prije toga smo imali SP u Budimpešti koje nam je služilo kao priprema pred domaće prvenstvo. Tamo smo bili četvrti, ali smo zato izvanrednim predstavama u fantastičnoj atmosferi u Areni osvojili zlato. Od tada smo na sedam velikih natjecanja osvojili četiri medalje.

Posebno pamtimo olimpijsku 2024. godinu gdje smo u istoj godini imali EP i SP te OI. To je rariret. A na svim tim natjecanjima igrali smo u finalu (zlato na SP-u, srebro na OI-u i EP-u).

A osjećaj u Areni?

Kad bi se penjali prema bazenu osjećaj je bio nevjerojatan, cijela sportska karijera mi je stala u tih 15 dana. Što smo tu tada doživjeli teško je opisati. Godinu prije ovog prvenstva u toj istoj dvorani održan je kvalifikacijski košarkaški turnir za OI u Parizu i na tribinama je bilo po 500-tinjak gledatelja. Onda odjednom Arena ekspodira usred ljeta na vaterpolu što je svima bilo nezamislivo. Iskreno, dok sam uživao u vaterpolskoj bajci, stovremeno sam razmišljao o zatvaranju te iste Arene čiji sam bio voditelj jedno vrijeme, znajući da će je zatvoriti nakon tog prvenstva.

U Dubrovniku ste svojedobno otkrili našeg sjajnog vratara Marka Bijača...

- Marko je prve seniorske korake napravio u Mornaru. Spazio sam ga u njegovom rodnom Dubrovniku dok smo bili na reprezentativnim priprema koje je vodio Rudić u čijem sam timu bio od 2007. do 2012., brinuo se o vratarima. Dok je na tom bazenu reprezentacija koristila dvije trećine, jednu trećinu bazena je koristio VK Jug. Jednoga dana gledao sam trening Juga i primijetio da jedan mali mršavi cijeli trening nije mogao primiti gol. I popodne opet tako. A bitno je znati da on tada nije bio niti rezervni vratar Juga, uopće nije bio u njihovim planovima.

Odmah sam ga pitao bi li došao u Split, u Mornar. Odgovorio mi je da mora pitati tatu koji je inače bivši igrač Juga... Da skratim priču, Marko je završio u Mornaru koji mu je tako postao svojevrsna odskočna daska za goleme uspjehe u daljnjoj karijeri. Još većim svojim uspjehom smatram što su dva moja vratara, Brzica i Anić, za koje ljudi nikad ne bi rekli da će doći do reprezentacije, osvojili medalje na velikim natjecanjima. To uistinu smatram svojim ogromnim trenerskim uspjehom.

Sportaši danas, sportaši nekada?

- Kad sam došao u Mornar, klub je brinuo o meni, učinili su sve da postanem ozbiljan golman, da postignem svoj maksimum. Danas je najvažnije da djeca plate članarinu, ne razmišlja se o izvrsnosti i o tome da jednog dana postanu vrhunski sportaši koji će promovirati svoj klub, grad, Hrvatsku. Sustav nije dobar, treba ga mijenjati. Sport treba vratiti klubovima, a klubovi trebaju imati status kakav su nekad imali. S tim bismo imali zdraviju i sretniju djecu.

Malo i o sportskoj infastrukturi, što ona znači danas?

Dat ću vam primjer iz Zagreba: Medveščak trenira na bazenima u Utrini gdje živi ogroman broj ljudi i obitelji, dok Mladost trenira na Savi gdje su uglavnom studenti. Danas Medveščak ima veliki broj djece u svojim mlađim kategorijama, za razliku od Mladosti. Kad su djeci lako dostupni sportski tereni (s biciklom, pješke) tada djeca i ostaju u sportu. Čim ih netko treba voziti, doći po njih… većinom te sportske priče kratko traju.

Kći vam je arhitektica i autorica idejnog rješenja veličanstvenog projekta u Makarskoj. Kakvi su očinski osjećaji?

- Prvo sam ostao ugodno iznenađen da je tako nešto uopće nacrtala moja kćer. Naravno da sam ponosan, osjećaji su iznimni...

Sportska želja za 2026. godinu?

Kako sam lokalpatriot, volio bih da se splitski klubovi bar približe razinama na kojima su nekad bili. Jugoplastika, Jadran, Hajduk, pa i Gusar i Labud, bila su svojedobno iznimno ugledna imena u europskom okruženju. Volio bih da Grad shvati da sportski uspjesi na izniman način donose prepoznatljivost Splitu. Talenata još uvijek ima, ali smatram da imamo veliki problem oko menadžmenta u klubovima. I to bi pod hitno trebalo unaprijediti.

Osobni karton

DATUM I MJESTO ROĐENJA:

4. siječnja 1964., Split

KLUBOVI:

VK Mornar, VK Jadran

TROFEJI I ODLIČJA:

OI Seul 1988. (zlato),

Svjetski kup 1987. u Solunu (zlato) i 1989. u Berlinu (zlato),

SP-u 1991. u Perthu (zlato),

EP-u 1989. u Bonnu (zlato)

REPREZENTACIJA:

Jugoslavija (1987. - 1991.),

Hrvatska (1992. - 1993.)

NAGRADE:

Državna nagrada za sport “Franjo Bučar”,

Red Danice hrvatske s likom Franje Bučara