U povijest hrvatskog tenisa upisao se kao jedan od najvećih, najbolji igrač druge generacije hrvatskih tenisača

Nikola Pilić (Split, 27. kolovoza 1939. – Rijeka, 23. rujna 2025.)

Upisom u TK Split 1953. započinje jedna od najvećih karijera u povijesti tenisa.

Nadareni 14-godišnjak probijao si je put u omladinskoj konkurenciji gdje je dominirao Boro Jovanović sve do 1962. kada ga je Pilić pobijedio na državnom prvenstvu u Zagrebu. Prešavši među seniore početkom 60-ih osvajao je prve turnire u Darmstadtu, Beču, Berlinu i Pittsburgu, dok je s Jovanovićem bio najbolji u parovima u Moskvi. Isti uspjeh ponovljen je na Međunarodnom prvenstvu Jugoslavije 1960., 1961., 1963. i 1964. Pilić i Jovanović su se, kao par, probili u finale Wimbledona 1962. kao prvi hrvatski tenisači koji su u tome uspjeli. Wimbledon je bio Pilićev najdraži turnir gdje je 1967., u zenitu svoje karijere, igrao polufinale. Godine 1970. osvojio je Međunarodno prvenstvo SAD-a u Forest Hillsu, na Grand Slam turniru s francuskim partnerom Pierreom Barthesom. Godine 1973. nastupio je u finalu Roland Garrosa. U pojedinačnoj konkurenciji peterostruki je prvak Jugoslavije 1962., 1963., 1964., 1966. i 1967. Osvojio je tri naslova na Međunarodnom prvenstvu Jugoslavije 1963., 1965. i 1966. Godine 1959. bio je s Maricom Crndak prvak Jugoslavije u mješovitim parovima. Od 1961. do 1977. bio je reprezentativac Jugoslavije (23 nastupa i 62 odigrana meča). Bio je među deset najboljih tenisača svijeta. Na Mediteranskim igrama u Napulju 1963., u paru s Jovanovićem osvaja zlato. Na teniskim terenima proveo je punih 25 godina. Jedan od njegovih zadnjih uspjeha je osvojeno Dvoransko prvenstvo SR Njemačke u Bremenu 1977. Potkraj 70-ih sasvim se posvećuje odgoju mladih.

Kao aktivni igrač Pilić je tri puta proglašen najboljim sportašem Hrvatske 1962., 1964. i 1967. godine. Pet puta je proglašen najboljim sportašem Dalmacije (1962., 1963., 1964., 1966. i 1967.). Bio je iznimno uspješan kao trener i izbornik njemačke, hrvatske i srpske Davis Cup reprezentacije. Bio je veliki stručnjak i sjajan taktičar, s njemačkom reprezentacijom osvojio je tri Davis cupa (1988., 1989. i 1993.), s hrvatskom reprezentacijom 2005., kao trener Srbije 2010. i tako se svrstao među najuspješnije teniske trenere u svijetu. Bio je izbornik hrvatske teniske reprezentacije na OI 2004. godine u Ateni, kada su u igri parova Mario Ančić i Ivan Ljubičić osvojili brončanu medalju. Bio je vlasnik Teniske akademije u Münchenu, gdje je bio i direktor teniskog turnira. Godine 1966. dobio je Nagradu grada Splita, a Grb grada Splita dodijeljen mu je 2005., kada je i odlukom HOO-a proglašen najboljim hrvatskim trenerom. Godine 2023. dobio je Državnu nagradu za sport “Franjo Bučar”, a 2016. Nagradu HOO-a Matija Ljubek.

Bio je najuspješniji igrač naše druge generacije tenisača (od 1961. do 1980.). Pokopan je na Gradskom groblju u Opatiji.