Igre u Londonu 1948. bile su silno važne jer se svijet nakon najrazornijeg rata u svojoj povijesti, ponovno okupio oko ideje međunarodnog zajedništva

Nakon Drugog svjetskog rata svijet se nalazio u iznimno teškom stanju. Poslije svih strahota koje su se dogodile, u pitanju je uopće bio opstanak olimpijskog pokreta. Na prvom poslijeratnom sastanku Izvršnog odbora MOO-a, održanom u Londonu u kolovozu 1945., bila su prisutna samo trojica članova – predsjednik MOO-a Šveđanin J. Sigfrid Edström, Britanac lord Aberdare i Amerikanac Avery Brundage.

Lord Aberdare bio je potpuno obeshrabren i pitao se ima li smisla uopće nastaviti s Olimpijskim igrama, no Edström i Brundage uvjeravali su ga da su upravo u takvoj situaciji Igre potrebnije nego ikada prije.

Jednog drugog Britanca, lorda Burghleyja nije trebalo nagovarati, upravo suprotno. Burghley, također član MOO-a i olimpijski pobjednik u utrci na 400 metara s preponama iz Amsterdama 1928., bio je zapravo glavna pokretačka snaga londonskih Igara 1948., kasnije i predsjednik organizacijskog odbora. Krajem 1945. osobno je otputovao u Stockholm kod predsjednika MOO-a Edströma kako bi se založio da London postane domaćin prvih poslijeratnih Igara.

U konačnici tako je i bilo. Zbog poslijeratnog kaosa glasanje o domaćinstvu Igara organizirano je jedini put u povijesti dopisno, odnosno poštom, a ne uživo na sjednici MOO-a, a rezultat je objavljen u veljači 1946.

BOKS NA MONTAŽNOM MOSTU IZNAD BAZENA

Svi, pa čak i skeptici, vjerovali su da će se situacija u sljedeće dvije godine stabilizirati i da će Igre biti organizirane bez većih problema. No kako je vrijeme prolazilo, postalo je jasno da to neće biti slučaj. Londonske ulice još su nosile tragove bombardiranja, a u gradu je vladala nestašica gotovo svega. U javnosti su se sve glasnije počeli javljati protivnici organizacije Igara. Ti su glasovi barem dijelom utišani nakon što je dogovoreno da će sve reprezentacije same donijeti svoju hranu, a višak koji ne potroše ostaviti britanskim bolnicama. Usto, neke su države darovale hranu za sve sudionike – Nizozemska je tako darovala 100 tona svježeg voća, a Danska 160 000 jaja.

Novca za grandiozne projekte apsolutno nije bilo, kao ni za raskošne ceremonije i spektakl kakav danas povezujemo s Olimpijskim igrama. Nije izgrađeno gotovo ništa novo – najveći infrastrukturni projekt doslovno je bilo manje od 800 metara novog pločnika! Za natjecanja su korišteni postojeći objekti. Wembley stadion postao je središte Igara, Henley-on-Thames ugostio je natjecanja u kajaku, kanuu i veslanju, a na bazenu Empire održavalo se nekoliko sportova – naravno plivanje, ali i boks, i to u ringu postavljenom na montažni most preko bazena. Inače, sam bazen još je uvijek imao pukotinu nastalu eksplozijom njemačke mine pa je tijekom cijelih Igara stalno morao biti nadopunjavan vodom…

PRVE OI S TELEVIZIJSKIM PRIJENOSOM

Umjesto olimpijskog sela sportaši su bili smješteni u vojnim kampovima, studentskim domovima i improviziranim smještajima oko Londona. Muškarci su spavali u bivšim RAF-ovim bazama, a žene u londonskim koledžima. Organizatori su ekstremno pazili na svaki detalj troškova. Zbog svega navedenog, ali i zbog nekog osjećaja jednostavnosti i povratka samoj srži sporta, pogotovo nakon nacističkog propagandnog spektakla 1936., ove Igre su ubrzo dobile nadimak „Austerity Games” (Igre štednje, oskudice, odnosno Skromne Igre)

Bez obzira na sva ograničenja, ove OI bile su veliki uspjeh i na neki način označile su povratak normalnom životu nakon rata. Nakon dvanaest godina svijet je na globalnom planu ponovno gledao olimpijska natjecanja umjesto vojnih sukoba i to je imalo silan psihološki efekt. Nakon brojnih rasprava (jer ipak je bila riječ o inovaciji s nacističkih Igara u Berlinu), organizatori su odlučili nastaviti tradiciju štafete s olimpijskom bakljom. Posebno dojmljiv bio je trenutak u antičkoj Olimpiji kada je prvi trkač, vodnik grčke vojske, na početku štafete odložio oružje i skinuo vojnu odoru ispod koje je nosio sportski dres.

Na Igre su uvedene i neke inovacije – blokovi za startanje i startni pištolj povezan s elektroničkim mjeračem vremena.

Osim toga, sudjelovalo je rekordnih 59 država i više od četiri tisuće sportaša, a London 1948. ostao je zapamćen i kao prve Olimpijske igre s televizijskim prijenosom. Danas to zvuči skromno, no tada je tih nešto više od 68 sati prijenosa koje je BBC emitirao uživo predstavljalo pravu revoluciju.

Što se tiče sportskih rezultata, jedna od posljedica europskog siromaštva i ratnih nedaća bila je ta da su Amerikanci s lakoćom dominirali na postoljima. Tako su na primjer u muškoj atletici osvojili 10 zlatnih medalja (Šveđani koji su bili neutralni u ratu osvojili su šest), a u dizanju utega osvojili su 4 od 6 kategorija.

ČETIRI ZLATA ZA „LETEĆU KUĆANICU“

Najpopularnija zvijezda Igara bila je sportašica za koju sportska javnost prije Londona gotovo nije ni čula. Nizozemska atletičarka Fanny Blankers-Koen nastupila je kao 18-godišnjakinja u Berlinu 1936. i tad završila šesta u skoku u vis.

Sada, 12 godina kasnije, imala je 30 godina, bila je supruga i majka dvoje djece, što je mnogima izgledalo potpuno nespojivo s vrhunskim sportom.

Primala je brojna pisma u kojima su joj ljudi poručivali da bi trebala ostati kod kuće s djecom, a jedan je novinar čak otvoreno napisao da je prestara za natjecanje te naravno i – da bi se trebala doma brinuti o svojoj djeci. U Londonu je međutim osvojila čak četiri zlatne medalje (100 m, 200 m, 80 m s preponama, 4 x100 m) i postala jedna od najvećih junakinja poslijeratnog sporta. Novinari su je prozvali “Leteća kućanica”.

Danas taj naziv zvuči patronizirajuće, ali tada je odražavao iskrenu fascinaciju činjenicom da se žena od 30 godina, supruga i majka dvoje djece uopće može natjecati, a kamoli pobjeđivati u vrhunskom sportu.

Olimpijsku premijeru imao je i legendarni Emil Zatopek iz Čehoslovačke koji je spektakularno pobijedio u utrci na 10 000 metara. Sve natjecatelje osim dvojice pretekao je za puni krug, u cilj ušao s prednošću većom od 300 metara i pritom srušio olimpijski rekord. Amerikanac Bob Mathias osvojio je zlato u desetoboju sa samo 17 godina i postao najmlađi olimpijski pobjednik u toj disciplini, a posebnu priču ispisao je mađarski strijelac Károly Takács. Nekoliko godina prije Igara eksplozija granate uništila mu je desnu ruku – upravo onu kojom je pucao. Naučio je pucati lijevom rukom i u Londonu osvojio olimpijsko zlato.

Jednako kao i nakon Prvog svjetskog rata, poražene države (ovoga puta Njemačka i Japan) nisu bile pozvane na Igre. Sovjetski Savez dobio je poziv, ali jednako kao i prethodnih tridesetak godina, još od Oktobarske revolucije, nije poslao sportaše jer se i dalje držao stava da je olimpijski pokret aristokratska institucija i dio kapitalističke kulture.

SREBRO IVANA GUBIJANA I NOGOMETNE REPREZENTACIJE

U tom smislu poseban politički značaj imao je nastup sportaša iz tadašnje FNR Jugoslavije, među kojima je velik broj bio iz Hrvatske (hrvatski sportaši nastupili su u atletici, biciklizmu, gimnastici, nogometu, plivanju, vaterpolu i veslanju). Upravo te 1948., gotovo paralelno s Olimpijskim igrama u Londonu, došlo je do sukoba između Tita i Staljina te raskida Jugoslavije sa Sovjetskim Savezom.

Josip Broz Tito vrlo je brzo shvatio da međunarodni sport može biti važno sredstvo diplomatske afirmacije i međunarodnog ugleda države. U najkraćem roku okupljena je reprezentacija i organiziran odlazak na Igre. Jugoslavija je tako ubrzo postala poseban slučaj među socijalističkim zemljama – komunistička država koja nije pripadala sovjetskom bloku.

Nastup je bio uspješan i u sportskom smislu. Osvojene su dvije medalje, što je bio izvanredan rezultat obzirom da se na Igre otišlo gotovo bez ikakvih priprema. Prvu medalju – srebro u atletici – osvojio je hrvatski bacač kladiva Ivan Gubijan. Koliko je taj rezultat bio neočekivan vidi se iz podatka da za proglašenje nije bila spremna jugoslavenska zastava, pa je jarbol bio prazan dok se svirala himna.

Nogometna reprezentacija osvojila je također srebrno odličje, a od 22 igrača koji nastupili, dvanaestorica su bili hrvatski nogometaši (Stjepan Bobek, Božo Broketa, Miroslav Brozović, Zvonimir Cimermančić, Zlatko i Željko Čajkovski, Ivan Jazbinšek, Ratko Kacian, Frane Matošić, Franjo Šoštarić, Bernard Vukas i Franjo Wölfl). Momčad je u finalu izgubila od moćne Švedske, ali je srebro predstavljalo velik međunarodni uspjeh poslijeratne države.

Igre u Londonu 1948. bile su silno važne jer se svijet nakon najrazornijeg rata u svojoj povijesti ponovno okupio oko ideje međunarodnog zajedništva.

Više od sportskog natjecanja, postale su simbol povratka normalnom životu.