Ove su Igre pokazale koliko su zimski sportovi tada još bili u nastajanju. No, bile su i ishodište mnogih tradicija koje su danas nezaobilazan dio Olimpijskih igara, poput „izuma“ pobjedničkog postolja

Treće Zimske olimpijske igre 1932. ujedno su i prve koje nisu održane u Alpama. Domaćin je bilo malo američko mjesto, zapravo selo, koje i danas ima manje od 3000 stanovnika - Lake Placid u saveznoj državi New York, a koji je domaćin ZOI bio dvaput – 1932. i 1980. godine. Iako to nisu bile europske Alpe, i ovaj put se radilo o mondenom zimovalištu za bogate. To ne iznenađuje, budući da su u to vrijeme zimski sportovi bili rezervirani gotovo isključivo za ljude koji imaju dovoljno novaca i slobodnog vremena.

Kada se govori o Igrama 1932. i općenito zimskim sportovima u Lake Placidu, nezaobilazna točka je obitelj Dewey. Naime, Melvil Dewey – poznati američki knjižničar, osnivač studija bibliotekarstva na Sveučilištu Columbia i izumitelj Deweyevog klasifikacijskog sustava za knjižnice - osnovao je 1895. ekskluzivni klub za bogate, nazvavši ga Lake Placid Club.

Klub je ubrzo postao silno popularan; do te mjere da je 1900. godine mjesto promijenilo ime u Lake Placid (dotad se zvao North Elba). Jednako kao i alpska turistička mjesta, Lake Placid je prvobitno bio ljetna destinacija. Tek 1905. kada je Dewey odlučio ostaviti klub otvorenim i tijekom zime, započeo je snažan razvoj zimskih sportova na tom području. Do 1921. Lake Placid imao je već skakaonicu, stazu za brzo klizanje i lokalni skijaški klub.

Sljedeći pripadnik obitelji zaslužan za nasljeđe koje Lake Placid danas ima je Melvilov sin, dr. Godfrey Dewey, predsjednik Organizacijskog odbora ZOI 1932. Godfrey je bio zaljubljenik u skijanje, a na Igrama u St. Moritzu 1928. bio je direktor američke skijaške reprezentacije i čak nositelj zastave.

Upravo tada, gledajući kako izgledaju ZOI u jednom alpskom zimovalištu, dobio je poticaj da nešto slično dovede i u Sjedinjene Države. Već iduće 1929. godine, to domaćinstvo je i osigurao od Međunarodnog olimpijskog odbora. Ono na što nije mogao računati bila je Velika depresija (1929. – 1933.) radi koje se organizacija Igara susrela s brojnim problemima.

Na ovim Igrama sudjelovalo je samo 250 sportaša iz 17 zemalja, s tim da je više od polovice sudionika bilo iz SAD-a i Kanade - iz današnje perspektive to djeluje gotovo kao regionalno natjecanje. U jeku depresije posebno je teško bilo osigurati novac, pa je Godfrey Dewey čak darovao obiteljsko zemljište za izgradnju bob staze (koja je usput rečeno prva stalna staza za bob u Sjevernoj Americi). U konačnici, Olimpijske igre 1932. donijele su vrlo malo prihoda, a organizatori koji su izgradili novi stadion i spomenutu bob stazu, pretrpjeli su velike financijske gubitke.

PRVI PUT POBJEDNIČKO POSTOLJE

Igre je službeno otvorio guverner države New York F. D. Roosevelt, koji će samo devet mjeseci kasnije biti izabran za američkog predsjednika, jednog od najpoznatijih u povijesti. Zanimljivo je i da je američku zastavu na otvorenju nosio Billy Fiske koji će u bobu četverosjedu osvojiti svoje drugo zlatno odličje, nakon što je prvo osvojio sa 16 godina 1928. na Igrama u St. Moritzu. Inače, Fiske je i glavni začetnik jednog od najpoznatijeg skijališta na svijetu, onog u Aspenu (Colorado), a poginut će niti deset godina kasnije, u Drugom svjetskom ratu, kao pilot u Bitci za Britaniju.

Ipak, kao najopipljivija ostavština ZOI 1932. ostat će - pobjedničko postolje, nezaobilazan dio svih budućih Igara i san svih sportaša. Prije toga su medalje uobičajeno bile skupno dodjeljivane prilikom ceremonije zatvaranja i to na način da su osvajači u špaliru dolazili do uglednika na povišenom podiju kako bi primili svoju medalju – dakle obratno nego danas kada su sportaši na povišenom, a uglednici koji dodjeljuju medalje prilaze njima.

Ove igre ostale su zapamćene i po velikoj kontroverzi vezanoj za brzo klizanje. Naime, organizatori su odlučili uvesti potpuno drugačiji set pravila u odnosu na prethodne igre – tzv. pack style, grupno natjecanje u kojem svi klizači startaju zajedno u grupi i natječu se jedan protiv drugog, za razliku od prethodnih Igara gdje su klizači klizali u parovima te se gledalo vrijeme svakog pojedinačno.

Ovaj novi format donio je novu taktiku, potpuno novi pristup, guranje i zatvaranje staze, pa su europski klizači žestoko prosvjedovali, a legendarni Finac, višestruki olimpijski pobjednik Clas Thunberg, odbio je nastupiti. Njegov izostanak bio je veliki udarac za prestiž natjecanja.

Bez obzira na sve navedeno i ignorirajući ogorčenje stranaca, Amerikanci su veselo osvojili prva mjesta u svim disciplinama (500, 1500, 5000 i 10000 m), ukupno 5 medalja – 4 zlatne i jednu srebrnu. Za usporedbu, na prethodnim i na sljedećim ZOI osvojili su svaki put samo po jednu broncu.

Spomenuti „uspjeh“ rezultirao je i prvim mjestom na ljestvici zemalja s ukupno 12 medalja (6 zlatnih, 4 srebrne i 2 brončane). To je bio i jedini put da je SAD bio na čelu ukupnog poretka osvojenih medalja na Zimskim olimpijskim igrama (sve do ZOI 2010. u Vancouveru), kao i jedini put da je SAD osvojio najviše zlatnih medalja.

Kontroverza s ovih Igara ubrzala je standardizaciju brzog klizanja i povratak na kontinentalni format s parovima već na idućim i svim kasnijim igrama. Puno godina kasnije ideja masovnog starta zaživjela je u disciplini short-track koja se na programu ZOI prvi put našla 1988. u Calgaryju kao demonstracijski događaj, a na službenom programu je od 1992.

Treba spomenuti da je na ovim Igrama u brzom klizanju organizirano i natjecanje za žene i to u 3 discipline (500, 1000 i 1500 m), ali samo kao demonstracijski događaj.

Od ostalih pobjednika svakako treba istaknuti slavnu Norvežanku Sonju Henie koja je na ovim Igrama osvojila drugo od svoja tri olimpijska zlata u umjetničkom klizanju..

MJEŠAVINA LUKSUZA, RIZIKA I PIONIRSKOG ENTUZIJAZMA

Posebno poglavlje zaslužuje bob. Staza Mount Van Hoevenberg bila je potpuno nova i jedna od najsuvremenijih na svijetu, ali natjecanja su ipak bila ekstremno opasna te se na Igrama dogodilo nekoliko ozbiljnih ozljeda. Od 13 prijavljenih momčadi u četverosjedu, njih čak šest je odustalo. Više članova njemačke reprezentacije teško je stradalo u nezgodama, pa je u četverosjedu morao uskočiti i Georg Gyssling, kasnije zloglasni nacist. Ni Švicarci nisu bili pošteđeni: René Fonjallaz (koji će kasnije također biti vezan uz nacističku propagandu), izletio je sa staze tijekom treninga i ostao bez svijesti punih pet minuta. Takvi prizori jasno ukazuju da je bob u to vrijeme još balansirao između sporta i opasne pustolovine. Unatoč svemu, američke posade su dominirale. Kapetan američkog pobjedničkog četverosjeda bio je već spomenuti karizmatični Billy Fiske, a zanimljivo je da je jedan od članova ekipe bio Eddie Eagan, boksački olimpijski prvak iz 1920. godine, koji je ovim trijumfom postao i ostao jedini sportaš u povijesti s olimpijskim zlatom i na ljetnim i na zimskim igrama.

Lake Placid 1932. ostaje zapamćen kao kontrastno mjesto – malo selo koje je usred Velike depresije uspjelo organizirati Igre, ali i kao poprište inovacija i kontroverzi: od uvođenja pobjedničkog postolja i prvih stalnih bob staza, do neuspjelih eksperimenata s pravilima brzog klizanja na granici fair playa.

Ove su Igre pokazale koliko su zimski sportovi tada još bili u nastajanju – mješavina luksuza, rizika i pionirskog entuzijazma. Ali i ishodište mnogih tradicija koje su danas nezaobilazan dio Olimpijskih igara.

LITERATURA:

Zdenko Jajčević, Antičke olimpijske igre i moderni olimpijski pokret do 1917. godine, Libera Editio d.o.o. Zagreb, 2008.

Blago olimpijskih igara, Znanje d.d. Zagreb, 2008.