Uoči Zimskih olimpijskih igara koje u Italiji počinju 6. veljače, izdvojili smo pet upečatljivih priča vezanih uz nastupe naše reprezentacije

Zimske olimpijske igre koje će se od 6. do 22. veljače održati u Milanu i Cortini d’Ampezzo bit će jubilarne desete „igre snijega i leda“ na kojima će nastupiti hrvatski sportaši. Priča je počela u Albertvilleu 1992., a zahvaljujući tvornici medalja obitelji Kostelić, u prosjeku Hrvatska osvaja barem jedno odličje po igrama. Ostat će sigurno tako i nakon ovih Igara, budući da na zimskom olimpijskom kontu zasad stoji 11 medalja. No, svi se nadamo scenariju u kojem će Zrinka Ljutić ili Filip Zubčić podebljati tu našu kolekciju…

Nije Hrvatska, međutim, zapamtila samo medalje; našlo se u protekle 34 godine i drugih upečatljivih priča, a mi smo u ovom podsjetniku izdvojili njih pet koje se pamte.

HRVATSKA PRVI PUT NA VELIKOJ SCENI (1992.)

Malo je rečenica u kolektivnu memoriju hrvatskog sporta urezano toliko duboko kao ona koju je 8. veljače 1992. izgovorio spiker na svečanosti otvaranja Zimskih olimpijskih igara u Albertvilleu. „A sad, dame i gospodo, siguran sam da nitko od vas neće ostati sjediti. Ustanimo i pozdravimo Hrvatsku, prvi put na Olimpijskim igrama!“ odjeknulo je montažnim stadionom Théatre des Cérémonies, koji danas više ne postoji.

Oko 35.000 ljudi pljeskalo je dok su u mimohodu ozarena lica izlazili Vedran Pavlek, Siniša Vukonić te Tomislav i Željka Čižmešija, kvartet koji je te zime ispisao prvu stranicu hrvatske olimpijske knjige.

Rezultati su bili daleko od spektakularnih: Pavlek je u slalomu bio 36., brat i sestra Čižmešija završili su klizačke nastupe u kratkom programu, skijaš-trkač Vukonić je zauzeo 60. mjesto u utrci na 50 km. No, to je u Savojskim Alpama ionako bilo manje važno...

Emotivni je naboj bio neopisivo snažan. U Hrvatskoj je bjesnio krvavi rat, a zemlja se branila od agresora i tek je dobila međunarodno priznanje. Sportaši su bili oni putem kojih je vapila da je se čuje. A u Albertvilleu je presudno bilo da se u velikoj olimpijskoj obitelji zavijori i hrvatska zastava. Ili, kako je to godinama kasnije opisala šefica misije Sanda Dubravčić-Šimunjak, „nitko tada nije bio ponosniji od nas“.

BOB REPREZENTACIJA: „MI SMO HEROJI“ (2002.)

Sve je počelo zahvaljujući entuzijazmu višestrukog hrvatskog prvaka u motociklizmu. Ivan Šola okupio je ekipu u kojoj su još bili član brončanog osmerca iz Sydneyja Igor Boraska te Niki Drpić, Đulijano Koludra i Boris Lovrić. To je bio bob četverac koji je Hrvatsku predstavljao u Salt Lake Cityju, gdje su nakon četiri vožnje završili na 26. mjestu.

U sportu koji traži iznimnu fizičku pripremljenost, psihološku stabilnost, koordinaciju i eksplozivnost, Šola i ekipa nisu se sramotili, naprotiv. Izborili su nastup skupivši kvalifikacijske bodove u ozbiljnoj konkurenciji, a na tom putu imali su i ozbiljnih padova, poput prevrtanja na stazi u Innsbrucku. Tada su proklizavali 700 metara pri brzini od 120 km/h.

„Izašli smo iz boba, stresli led za sebe i nikome ništa“, ispričali su poslije.

U Americi je najvažnije bilo opravdati mjesto u bob eliti. „U bobu je heroj onaj koji se spusti“, rekao je tada Šola. Četiri godine kasnije u Torinu, s potpuno izmijenjenom ekipom (Šola, Krajačić, Osmanović, Grabušić, Vojnović), plasman je popravljen za tri mjesta, da bi u Vancouveru 2010. ekipa u sastavu Šola, Krajačić, Mezulić, Marić i Haklits završila u top 20.

JANICA KOSTELIĆ I „SIMULTANKA“ U SALT LAKE CITYJU (2002.)

U velikoj konkurenciji nadnaravnih pothvata hrvatskih sportaša, dva događaja strše iznad ostalih. Dijeli ih tek nešto više od pola godine. Prvi je Wimbledon 2001. Gorana Ivaniševića, a drugi četiri Janičine medalje na Olimpijskim igrama u Salt Lake Cityju. Tri zlata i jedno srebro u razmaku od osam dana: takav pothvat alpsko skijanje nije vidjelo ni prije ni poslije Janice. Priča je počela na Valentinovo 2002., kombinacijom u kojoj se zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta prvo vozio slalom (dvije vožnje) pa spust. Janica je u cilj spusta dojurila s gotovo sekundu i pol prednosti ispred Austrijanke Götschl, uhvativši se za glavu kad je vidjela semafor. Tri dana kasnije, šokirala je srebrom u super-G-ju, gdje joj je najsjajnija medalja pobjegla za samo pet stotinki! Zlatna je bila Talijanka Ceccarelli.

Uslijedio je slalom, u kojem je za sedam stotinki nadmašila Francuskinju Pequegnot, a priču je zaključila veleslalomskom „školicom“ i pobjedom s +1.32 ispred Šveđanke Pärson. Svijet skijanja ostao je zatečen.

„Super je to sve, ali znate, netko će srušiti taj moj rekord. Možda već na idućim Igrama“, izjavila je Janica. Njezine riječi do danas stoje zamrznute u vremenu, a rekord je netaknut...

IVICA KOSTELIĆ, ČOVJEK OD SREBRA (2006., 2010., 2014.)

Baš na Valentinovo, točno četiri godine nakon što je Janica započela berbu u Salt Lake Cityju, Ivica Kostelić ispunio je svoj dječački san i osvojio olimpijsku medalju. Sestriere je bio poprište dirljivih scena suza i zagrljaja brata i sestre koji su okrunili obiteljsku sagu „masterminda“ Ante Kostelića.

Ivica je te 2006. uzeo prvu od tri kombinacijske medalje, zaostavši 53 stotinke za Amerikancem Tedom Ligetyjem. Favorit Bode Miller promašio je vrata u prvoj vožnji slaloma, a Benjamin Raich u drugoj.

U Vancouveru 2010. poduplao je učinak, ovaj put pridodavši i slalomsko srebro. U toj je utrci bio najbliže statusu olimpijskog pobjednika, budući da ga je Talijan Razzoli nadmašio za tek 16 stotinki.

„Da je vožnja bila duža za samo nekoliko vrata, tko zna, možda bih imao i zlato“, rekao je Ivica.

Do danas posljednju hrvatsku zimsku olimpijsku medalju iskovao je u Sočiju 2014. Ponovno srebro u kombinaciji, na +14 stupnjeva i na slalomskoj stazi koju je postavio njegov otac. Bila je to ukupno deseta medalja u ostavštini Kostelića i labuđi pjev srebrnog čovjeka Ivice.

JAKOV FAK, ČUDO IZ MRKOPLJA (2010.)

Prvu od dvije olimpijske medalje koje danas blistaju negdje iznad njegova noćnog ormarića Jakov Fak osvojio je pod zastavom Hrvatske. U 34-godišnjoj povijesti nastupanja naše zemlje na ZOI, to je i dalje jedino neskijaško odličje. Na Valentinovo 2010., u utrci na 10 km sprint, Fak je čak bio i vodeći, ne promašivši nijednu metu u prva dva pucanja, a na kraju su ispred njega na pobjedničkom postolju stajali Francuz Vincent Jay i Norvežanin Emil Hegle Svendsen.

„Ovo mi je najsretniji dan u životu. Ni samome mi nije jasno kako sam pronašao pravu formu jer mi dosad ništa nije išlo od ruke“, kazao je Fak.

I dok se u Vancouveru još pio šampanjac, odmah je stiglo i otrežnjenje. Fakov je trener Uroš Velepec tijekom proslave najavio da će Mrkopljanin na idućim velikim natjecanjima nastupati za slovensku reprezentaciju, s kojom je trenirao. Hrvatskoj je javnosti njegova odluka, razumljivo, teško pala, no za Fakovu je karijeru bila pun pogodak. Dvije godine kasnije postao je svjetski prvak u Ruhpoldingu, 2015. pridodao još jedno svjetsko zlato u Kontiolahtiju, a u Pjongčangu 2018. uzeo i svoju drugu olimpijsku medalju, srebro na 20 km...