Pregovore za prijelaz 16-godišnjeg Branka Miljuša u NK Hajduk odradila je njegova baka, a da bi kao rođeni dešnjak ušao u prvu postavu na mjesto lijevog beka, godinu dana je vježbao udarce samo lijevom nogom. Brončanu medalju na OI u Los Angelesu 1984. smatra najvećim sportskim uspjehom u karijeri iako vjeruje da je tadašnja reprezentacija u tom trenu bila najbolja na svijetu

Na spomen njegovog imena prva asocijacija je njegov način igranja, borbenost, požrtvovnost i glad za pobjedama. Bio je žustar, britak, ponekad i malo oštriji, pravi bek. Za njega nije postojala izgubljena lopta. Oduvijek je dres splitskih Bijelih trebalo natopiti do kraja, dati sve od sebe, često i mnogo više, a Branku Miljušu je to polazilo za rukom.

Znate kakvi su Ličani, svi kršni i od 2 metra, nema tu puštanja, ide se uvijek do kraja. Probiti se među takvim igračima i postati seniorski prvotimac već sa 14 godina bilo je jako izazovno. Tko zna kako bi se moja karijera razvijala da tada u Srbu nije živio zagriženi hajdukovac, zubar Slavko Skeja - započeo je svoju priču Branko Miljuš na pitanje kako je završio u Hajduku, pa nastavlja: - Slavko me, bez oklijevanja, poveo u Split na jednu od selekcija iz svih okolnih mjesta u Dalmaciji i BiH koju je vodio Krešo Arapović. Pokazao sam se u pravom svjetlu i vratio kući nastavivši igrati za Ustanik u Srbu. No dobar glas se pročuo i svi su me htjeli, Zvezda, Partizan... ali Hajduk me pozvao da zaigram na turniru u Italiju, u momčadi sastavljenoj od talenata s područja bivše države. Na tom smo turniru pobijedili, pa su me ubrzo, jednog ljetnog dana probudili jer su došli “neki ljudi” iz Hajduka. Pogledao sam kroz prozor, a klupske legende Frane Matošić i Krešo Arapović u dvorištu ispod lipe razgovaraju s mojom bakom koja mi je odmah zatim rekla: ‘Ne ideš ti nigdje, možeš samo u Hajduka’. A njima je rekla: ‘Evo, dajem vam dijete, vratite mi čovjeka, samo to tražim od vas.’

Kako je rođeni dešnjak slavu stekao lijevom nogom?

U Lici sam igrao desno krilo, a kod Andrije Ankovića u Hajduku desnog veznog igrača. Bio sam odličan na obje pozicije. Nakon Ankovića za trenera je došao Pero Nadoveza koji me baš nekako volio, imali smo poseban odnos. Jednom prilikom pitao me mislim li da bih mogao igrati u prvoj postavi. Strašljivo sam odgovorio da mogu, a on me pitao na kojoj se poziciji vidim. Rekao sam: ‘Sve desno’, a on veli: ‘Eeee, ne može, tu smo puni, mnogi stariji igrači su ispred tebe, konkurencija ti je prejaka i teško ćeš se izboriti za mjesto. Ali ima jedna pozicija na kojoj bi mogao biti odličan - na lijevom beku! Imaš li što protiv? Rekao sam da nemam, samo da igram u prvoj momčadi. I tada mi Pero kaže: ‘Od danas krećemo radno - godinu dana, samo lijeva noga. Ako desnom udariš loptu, moraš napraviti 10 sklekova. Pa ti udaraj desnom. Godinu dana smo poslije svakog treninga još ostajali Pero, golman i ja. I samo lijeva noga. Onaj zid na Starom placu (gdje smo tada još igrali), pokraj legendarne murve... e taj me zid proklinje koliko sam puta lupao u njega. Imao sam tada 16 godina! U tih godinu dana sam naučio triput bolje centrirati lijevom nego desnom nogom.

Što biste savjetovali današnjim mladim igračima?

Nakon treninga bi morali dodatno raditi na onome što im je slabija strana, bilo to slabija noga ili glava. Meni je kao dešnjaku bilo lakše igrati na lijevoj strani, lakše se braniti... bio sam startniji. Recimo, ovaj mali Hrgović iz Hajduka, lani ga je Gattuso gurao na desnog beka, a da zna desnom nogom bilo bi mu puno lakše. Moguće da bi postao vrhunski igrač, iako mu još nije kasno ako nakon svakog treninga ostane vježbati desnu nogu.

Slušao sam intervju velikog Franza Becenbauera u kojem je otkrio da mu je trener savjetovao da po 20 puta svakodnevno udara loptu glavom na onoj čuvenoj visećoj lopti. On bi je udarao po 100 puta. Odatle njegovo postavljanje, njegova moć i skok u igri… Danas čujem da su te viseće lopte kod nas izbacili iz trenažnog procesa jer kao nisu dobra vježba. Što reći na to? Najbolje se povući, valjda neki drugi znaju bolje.

Što vam znači osvojena brončana olimpijska medalja?

Olimpijske igre su kruna sportske karijere, vrh svakog sporta i sportaša. Mi smo te 1984. godine trebali osvojiti zlato, toliko smo bili dobri. Zaista mi je žao što nismo, no i ovako sam posebno ponosan na tu medalju. Koliko sportašima znače Olimpijske igre govori i bliska prošlost kada su i Neymar i Messi željeli sudjelovati na OI, osjetiti čar olimpijskog sela i olimpijskog odličja. Zato je olimpijska medalja moj najveći sportski uspjeh!

Nekoliko riječi o Hajduku iz vašeg vremena...

Hajduk je u to vrijeme, 1984. godine bio najbolji klub u Europi. Poraz od Tottenhama u Kupu UEFA je teško zaboraviti, često ga se sjetim. Bila je to sjajna prilika za popeti se na krov Europe. Većina njihovih klupskih igrača su bili reprezentativci, a mi smo realno bili bolji od njih.

Šteta, velika šteta.

Odnos s Hajdukom danas?

Žao mi je što mi veterani nismo više involvirani u rad kluba. Ne guram se, nisam takav čovjek, ali mislim da bismo imali što reći i pokazati mladim igračima. Zamislite samo koliko bi jedan Zlatko Vujović (napadač) mogao pokazati mladim napadačima. Ili Cukrov i ja (bekovi) obrambenim igračima.

To bi bilo neprocjenjivo za igrače, kao što su nekad nama govorili i pokazivali stariji igrači. Ima u Hajduku ljudi koji nas cijene, kao naš dragi Jurica Gizdić, ali ima i onih zbog kojih se osjećamo nepoželjno. Hajduk je uvijek bio najbolji kad je imao svoje trenere. Je li to slučajno ili ne, zaista ne znam. Recimo, jedan Vulić je sigurno, to garantiram, najbolji trener na Balkanu (ako ne i šire) za mlade igrače. Ne postoji bolji trener za mlade od njega. Čuvena Bearina golmanska škola je bila svjetski vrh. Hajduk treba nastaviti raditi po njegovim načelima. On je bio čudo od golmana, a znamo tko su sve Bearini nasljednici.

Zašto je hrvatska nogometna reprezentacija ovoliko dobra?

Hrvatska reprezentacija ima takav nacionalni naboj koji nema nitko na svijetu, možda Argentina ili Brazil. Uz to imamo svjetske igrače, najbolju klasu. U regiji Dinarida se rađaju najveći sportski talenti na svijetu.

Profesionalnu karijeru završili ste relativno rano.

Sa 33 godine. Zbog Ahilove tetive trebao sam na operaciju i mirovanje, ali na moju odluku o prestanku profesionalne karijere najviše je utjecala tadašnja percepcija javnosti da je igrač u mojim godinama stari igrač. Iako sam zapravo tada bio u najboljim igračkim godinama. Beskonačno mi je žao što sam tada prekinuo sportsku karijeru, jer sam i u 39. godini još bio dobar, zbog čega su mi skoro ponudili ugovor (smijeh).

Danas ste nogometni menadžer. Koliko talenata imamo u hrvatskom nogometu i koji je ključ uspjeha?

Žao mi je što nakon igračke karijere nisam ostao u sportu, možda i kao trener, ali zadnjih desetak godina sam se vratio u sport, pa me evo opet u onome što najbolje znam i volim raditi. U zemlji, ali i dijaspori imamo bezbroj talenata.

Mi smo svjetsko čudo! Talentom i koordinacijom smo iznimno moćni. Da bi se postalo dobrim nogometašem i da bi se potpisao dobar ugovor važan je rad i samo rad. Dakako i selekcija... E tu ima još prostora za napredovanje.

Lijepo je vidjeti ploču sa svojim imenom na zapadnoj obali u Splitu...

Istina. Obožavam šetati tom obalom, nekako mi nahrani ego (smijeh). Šalim se, ali drago mi je vidjeti te ploče i svoje ime na jednoj od njih... Svako malo me netko od poznatih nazove i kaže: ‘Ej, Branko, upravo sam te nazgazio, hahaha’. To me baš veseli. A tek kad to vide moji prijatelji stranci, ljudi iz svijeta sporta... pozitivno se šokiraju splitskim i općenito hrvatskim sportskim uspjesima.

POGLEDAM KROZ PROZOR, A KLUPSKE LEGENDE FRANE MATOŠIĆ I KREŠO ARAPOVIĆ U DVORIŠTU ISPOD LIPE RAZGOVARAJU S MOJOM BAKOM KOJA MI JE KASNIJE REKLA: ‘NE IDEŠ TI NIGDJE, MOŽEŠ SAMO U HAJDUKA’. A NJIMA JE REKLA: ‘EVO, DAJEM VAM DIJETE, VRATITE MI ČOVJEKA, SAMO TO TRAŽIM OD VAS - ISPRIČAO JE MILJUŠ

osobni karton

DATUM I MJESTO ROĐENJA:

17. svibnja 1960. godine, Knin

KLUBOVI: NK Ustanik, NK Solin, NK Hajduk, Valladolid (Španjolska), Vitória Setúbal (Portugal)

TROFEJI: Kup Jugoslavije 1983./84. i 1986./87.

REPREZENTACIJA: Jugoslavija (od 1984. do 1988.)

ODLIČJA: olimpijska bronca (1984.)