Zageb, 17. siječnja 2021. - Za podsjetnik na dane kada je Hrvatski olimpijski odbor (HOO) primljen u međunarodnu olimpijsku obitelj najrelevantnija je osoba prvi predsjednik HOO-a (1991. - 2000.), bivši aktivni član MOO-a (1995. - 2003.) i trenutačno počasni član MOO-a Antun Vrdoljak.

 

- Sedam godina prije privremenog primitka HOO-a u MOO, Split je dobio domaćinstvo atletskog EP-a i 82 dana uoči prvenstva bili smo pred odgodom tog događaja, što nas je moglo koštati s deset godina neorganiziranja međunarodnih natjecanja u Hrvatskoj. To je predsjedniku Tuđmanu priopćio i izaslanik MOO-a Artur Takač, kojeg sam tek tada upoznao. Rekao sam Takaču da će se EP, bez obzira na sve probleme, održati u predviđenom terminu. Atletski EP je donio veliki uspjeh, u to se uvjerio i predsjednik MOO-a Juan Antonio Samaranch, koji je ostao do samog kraja EP-a. Na dan njegova odlaska iz Splita pitao me je što još može učiniti za nas, a ja sam mu spomenuo primitak Hrvatske u olimpijsku obitelj.

Je li uslijedilo njegovo zauzimanje za prijam HOO-a u MOO, unatoč činenici da je Hrvatska tada bila u ratu i međunarodno nepriznata država?

- On je bio pragmatičan čovjek, rekao mi je da pošaljem zamolbu, što sam i učinio, a potom sam dva mjeseca čekao na odgovor. Kad je napokon stigao njegov odgovor, u njemu je stajalo da imamo vremena za nastup hrvatskih ljetnih olimpijaca u Barceloni, a za ZOI u Albertvilleu baš i ne. No, ja sam mu odgovorio da mi u Hrvatskoj nemamo nekakvih skijaških aduta jer kod nas snijeg pada samo za Božić, i to ne svake godine, ali da nam je vrlo važno izaći pod svojom zastavom već u Albertvilleu.

*I stvari su ubrzane pa se dogodio i taj povijesni nastup u Albertvilleu…

- Da, to je bilo nezboravno, kad je spiker na stadionu rekao “prvi put na ZOI-ju Hrvatska”, vidio sam da mi ne znamo ni hodati u tom mimohodu, ali već do Barcelone u ljeto i to smo naučili.

*Tijekom lobiranja za prijam HOO-a u MOO vjerojatno je bilo i otpora jer je bivša država imala jaču diplomatsku mrežu od tek priznate hrvatske države? Kako ste to doživjeli?

- Bilo je otpora, ali bilo je i primjera kada nam utjecajni ljudi iz bivše države nisu željeli odmoći. Sjećam se Borislava Stankovića koji bio ugledni član FIBA-e, ali prije svega - istinski košarkaški zaljubljenik. On je doslovce rekao: Nije mi drago za to što ste učinili, ali nisam ni protiv. I nije nam odmogao… Slovenci su uvijek bili uz nas, ali i zato što su bili u istoj poziciji, zajedništvo s nama bio im je lakši put.

*Pomogli ste na tom putu i drugima, npr. Bosni I Hercegovini, a potom i Kosovu. Čelnik Kosovskog olimpijskog odbora Besim Hasani izjavio je - da Vas nije bilo, teško bi Kosovo ušlo u olimpijsku obitelj…

- Kako im ne bih pomogao kad znam što smo sve mi prošli za ulazak u olimpijsku obitelj. Jako sam se zauzimao za ulazak Kosova jer oni su čeznuli za tim. To je kao kad čezneš za nekom curom, a drugačije je čeznuti za onom koja te hoće i za onom koja te neće. Osim toga, ući u vilu pa zalupiti vrata drugima koji dolaze, to nikako nije bio naš stil…

*Što biste izdvojili kao posebno iz karijere olimpijskog dužnosnika?

- Svakako trenutke utemeljenja i prijama HOO-a u MOO. Na osobnoj razini posebno upečatljiv trenutak bio je onaj iz 1996. godine, kada me Samaranch u Atlanti pitao imam li tamno odijelo da podijelim medalje zlatnim hrvatskim rukometašima ili onaj kada je trebalo uručiti medalje sjajnoj Janici Kostelić u Salt Lake Cityju 2002. godine. To je nezaboravno.

*Vaše prijateljstvo s karizmatičnim Samaranchom trajalo je sve do njegove smrti u travnju 2010. godine. Ostao je dojam da mu se Hrvatska i nije odužila u odnosu na zasluge koje je imao za naš sport, posebice za međunarodno priznanje HOO-a?

- Puno je učio za nas na međunarodnom planu, i to u trenucima kad nam je najviše trebalo. Podržavam ideju da mu se barem malo odužimo davanjem njegova imena ulicama ili trgovima u hrvatskim gradovima. (hoo/vk)