U Zagrebu je 2. studenog 2015. u 72. godini života nakon duge i teške bolesti preminuo zlatni hrvatski olimpijaca iz Meksika 1968. vaterpolista Miroslav Poljak. Miroslav Poljak rođen je u Zagrebu 3. rujna 1944. godine. Igračku karijeru započo je i završio u zagrebačkoj Mladosti, za koju je igrao od 1960. do 1976. godine, s tim da je igrao kratko za Betinu s otoka Murtera i momčad Filip Jakov iz istoimenog mjesta pokraj Biograda.

U svojoj 16 godina dugoj igračkoj karijeri, Miro se zaista naosvajao trofeja. Kao igrač Mladosti, osvojio je titulu prvaka Jugoslavije 1962., 1967., 1969. i 1971. godine, kao i Zimsko prvenstvo Jugoslavije 1961., 1962. i 1964. godine.

Ni Europskih trofeja nije mu nedostajalo u kapici žabaca sa Save. S Mladosti je bio prvak Europe 1967., 1968., 1969. i 1971. godine, kao i pobjednik europskog superkupa 1976. godine. Zanimljivo je istaknuti da je Miroslav Poljak četiri puta bio najbolji strijelac Europe. Više godina bio je prvi strijelac tadašnje reprezentacije Jugoslavije i treći strijelac na Olimpijskim igrama 1968. godine u Meksiku.
Upravo je u Meksiku Poljak doživio vrhunac karijere, kada je bio jedan od najboljih igrača reprezentacije Jugoslavije koja se na ovim igrama zakitila zlatnom medaljom. Kao jednog od najboljih vaterpolista Jugoslavije svog vremena, zvali su ga u Beograd. Ne zna se tko je bio uporniji, Crvena Zvezda ili Partizan, „ali kaj bih ja tamo radil, pa ja sam iz Zagreba" - reći će puno godina kasnije.

U šali je Miro znao reći da kada u bazenu nije znao gdje bi s loptom, on bi je šutnuo prema golu i obično bi pogodio – šalio se na svoj račun. Tijekom karijere nosio je uvijek kapicu s brojem 7, iako uz taj broj nije imao neku sočnu priču. Ali zato je imao uz predolimpijski turnir u Meksiku 1967. godine. „Bili smo smješteni u Acapulcu i u hotelu je bila organizirana neka nagradna igra. Usred hotelskog bazena bila je na jednom postolju missica Acapulca i boca šampanjca Don Perignon. Pobjednik je dobivao bocu i poljubac. Šef parade, tek što je izbrojio do tri, a ja sam je već ljubio, s bocom u ruci. Tih nekoliko zaveslaja bili su za mene dječja igra" – govorio je Miro.

Žmego, kako su ga zvali prijatelji, bio je odličan plivač i uvijek je plivao za prvu loptu. Imao je, i danas kažu njegovi suigrači, strašan start iz mjesta. Zlatko Šimenc jednom mu je rekao da je pokretni torpedo. Sjećao se Žmego i Zdravka Ježića, koji mu je davao svoju robu jer nije bio baš imućan. Pokojni Ježić je kriv i za njegovu prvu utakmicu 1962. godine. O tome je govorio: „Igrali smo u Zelini protiv Primorca, izašao je iz igre i rekao – mali, a sada ti igraj!" Vaterpolo je počeo igrati kod trenera Jure Amšela, koji je pored njega još otkrio Bonačića i Stipanića. Kao što je navedeno, Miroslav Poljak je na Olimpijskim igrama u Meksiku bio najbolji strijelac reprezentacije, a pamtio je još jedan zanimljiv detalj.

„Protiv Italije promašio sam dva četverca, pa su novine tada pisale „Poljak prokockao polufinale". Kako tada nije bilo interneta, novine su malo kasnile, pa je taj naslov izašao baš kad smo igrali s Mađarima utakmicu koju sam odlično odigrao. Ja sam zapravo uvijek bio posebno motivoran protiv jakih, sa slabijima je to bilo već malo teže..." – govorio je Žmego.

Miroslav Poljak, polularni Žmego, bio je čovjek koji zaslužuje posebno mjesto u hrvatskom vaterpolu. Zlatni olimpijac koji je, prema vlastitom kazivanju, značenje toga dokučio tek za jednog boravka u Americi, o čemu je znao reći: „Upoznao sam tri nobelovca, koji su od mene tražili autogram kad su čuli da sam olimpijac sa zlatnom medaljom. Oni od mene, umjesto ja od njih! Vani se to puno više cijeni nego kod nas."

Godine 2010. dobio je trofej Hrvatskog olimpijskog odbora Matija Ljubek za životno djelo. Odlikovan je državnim odličjem Red Danice Hrvatske s likom Franje Bučara.
(Jurica Gizdić)