Miroslav Cerar, član Izvršnog odbora Europskog fair play pokreta, bio je je uoči 14. Skupštine EFPM-a na Cipru 2009. gost Hrvatskog fair play odbora. Tom prigodom je izrazio želju da i Hrvatska, kao jedan od osnivača EFPM-a, uskoro bude domaćin skupštini.



„Osim rasprave o temi, a ove godine je to 'Nasilje i rasizam – izazov za sportsku zajednicu', cilj nam je u svakoj zemlji koja ugosti naš skup promovirati vrijednosti fair playa i olimpizma. I u Sloveniji smo na taj način animirali škole i sportske organizacije u tom smjeru“, rekao je Cerar.

Koliko daleko je odmaknula Slovenija na području promoviranja fair playa?

„Dodjeljujemo mjesečna i godišnja priznanja za fair play sportašima i trenerima, provodimo u školama program 'Športikus', kojim uoznajemo djecu s glavnim vrijednostima fair playa, a odnedavno u školama emitiramo i sportske filmove, čemu nazoče i naši najpoznatiji sportaši. Cilj nam je pokazati sve ono dobro, ali i loše u sportu. Problem je što je za takve akcije teško zainteresirati sponzore.“

Kao predsjednik Komisije za EFPM-a za dodjelu nagrade fair playa zasigurno ste upoznati s nesvakidašnjim postupkom naše posade Kostov/Cupać na olimpijskoj regati u Qingadaou?

„To je slučaj koji nesumnjivo zavrjeđuje ući u konkurenciju za naše priznanje, no o tome ćemo raspravljati tek sljedeće godine jer mi uvijek dodijeljujemo priznanja za prethodnu godinu.“

Nedavno je kod nas zbog Blanke Vlašić bila aktualna tema potpisivanja sportaša na peticije s političkom pozadinom. Kakav je vaš stav o tome?

„Ta tema je otvorena i vjerojatno će uskoro doći na dnevni red naših skupova. Sada vam samo mogu izreći svoj osobni stav o pozivima na bojkot Olimpijskih igara. Osobno sam bio protiv jer mislim da se bojkotom OI u Pekingu ne bi nimalo popravila situacija s ljudskim pravima na Tibetu. Mislim da se napetosti prije mogu ublažiti dolaskom sportaša iz cijelog svijeta na Igre, kao što je to i bio slučaj.“

Sjetili smo se vas i vaša dva olimpijska zlata na konju s hvataljkama gledajući nastup našeg Filipa Udea u Pekingu. Ni vama to, sigurno, nije promaklo?

„Udea, kao i Seligmana, pratim već duže vrijeme. Gledao sam ih kod nas na Svjetskom kupu u Mariboru, kao i na Europskom prvenstvu u Lausannei. Znao sam koliko Ude vrijedi i kakvu vježbu ima, pa nisam bio pretjerano iznenađen njegovim olimpijskim srebrom. U gimnastici nema iznenađenja i ništa se ne događa slučajno. Još u moje vrijeme Hrvatska je imala Čakleca, Anića i brojne druge odlične gimnastičare, no u našem sportu ponekad prođe puno vremena između dvije dobre generacije.“ (Marin Šarec)