Igre XXVI. Olimpijade održane su u Atlanti od 19. srpnja do 4. listopada 1996. Na njima je nastupilo 10.318 sportaša (6.806 muškaraca i 3.512 žena) iz 197 zemalja. Natjecali su se u 271 sportskoj disciplini, u 26 sportova. Igre je pratilo 15.108 novinara (5.695 iz pisanih i 9.413 iz elektroničkih medija). Volontiralo je 47.466 ljudi.

Igre je otvorio američki predsjednik Bill Clinton , a olimpijski je plamen upalio boksač Muhammad Ali. Olimpijsku je prisegu u ime sportaša dala košarkašica Teresa Edwards, a u ime sudaca Hobie Billingsly (skokovi u vodu).


Prvo zlatno olimpijsko odličje

U Atlanti je, prvi put na olimpijskim igrama, zahvaljujući zlatnom odličju rukometaša, odsvirana hrvatska himna, a na najviši je jarbol podignuta hrvatska trobojnica.

Put naših rukometaša do zlatnog odličja bio je trnovit, prema prvoj utakmici protiv Švicarske malo je tko mogao predvidjeti takav završetak. Naime, sredinom drugog poluvremena Hrvatska je gubila 13-19, no onda je najmlađi u reprezentaciji, vratar Venio Losert, "zaključao" vrata i bio najzaslužniji što smo u završnici izjednačili. U posljednjim trenucima utakmice Patrik Ćavar je iz sedmerca postavio konačnih 23-22 za Hrvatsku. U drugom dvoboju A skupine svladan je Kuvajt (31-22), a u trećem SAD s 35-27.

Po mnogima odlučujući dvoboj za jedno od prva dva mjesta u skupini, koja su vodila u polufinale, naši su odigrali protiv Rusije. Iako su loše počeli i na poluvremenu gubili 11-13, u drugom je dijelu briljirao ponovo vratar, ovaj put Valter Matošević, koji je u posljednjoj minuti, pri rezultatu 24-24, obranio sedmerac Torgovanovu. U protunapadu je naš najbolji igrač u toj utakmici, kružni napadač Božidar Jović, postigao svoj sedmi pogodak i Hrvatskoj osigurao polufinale. U posljednjoj utakmici u skupini svladala nas je Švedska s 27-18 i kao drugoplasirana momčad ušli smo u polufinale.

Suparnici u borbi za finale bili su nam tadašnji svjetski prvaci Francuzi. Već na poluvremenu hrvatski su reprezentativci vodili s 12-8 i utakmicu rutinski priveli kraju, pobijedivši s 24-20. Osam je pogodaka postigao Patrik Ćavar.

U finalu ponovno Šveđani, koji su u drugom polufinalu s 25-20 pobijedili Španjolsku i bez poraza ušli u završni dvoboj za zlatno olimpijsko odličje, jedino koje je nedostajalo višestrukim europskim i svjetskim prvacima. Ipak, iskusni se švedski rukometaši nisu uspjeli oduprijeti poletnoj hrvatskoj reprezentaciji koja je na poluvremenu vodila 16-11. Po šest su pogodaka na toj utakmici postigli kapetan Goran Perkovac, krilo Irfan Smajlagić i kružni napadač Božidar Jović. Trinaest sekundi prije kraja kružni napadač Nenad Kljaić postigao je ključni zgoditak za konačnih 27-26. Sa zvukom sirene nastalo je neopisivo slavlje, a parketom Georgia Domea, pred 25.000 posjetitelja u dvorani i milijunima TV gledatelja, krenula je i danas poznata "gusjenica" zlatnih rukometaša.

Prije podizanja hrvatske zastave na najviši jarbol i intoniranja Lijepe naše, u ime Međunarodnog olimpijskog odbora zlatno odličje predao je član MOOa i tadašnji predsjednik HOO-a Antun Vrdoljak. Zlatnim je olimpijskim medaljama okitio Patrika Ćavara, Valnera Frankovića, Slavka Golužu, Brunu Gudelja, Vladimira Jelčića, Božidara Jovića, Nenada Kljaića, Venia Loserta, Valtera Matoševića, Zorana Mikulića, Alvara Načinovića, Gorana Perkovca, Iztoka Puca, Zlatka Saračevića, Irfana Smajlagića i Vladimira Šujstera.

Drugo su odličje za Hrvatsku na Olimpijskim igrama u Atlanti osvojili vaterpolisti. Oni su u B kvalifikacijskoj skupini najprije pobijedili Grčku s 8-5, a zatim Rumunjsku s 11-6. Izgubili su od Italije 8-10 i svladali Ukrajinu sa 16-8, a u odlučujućem dvoboju za drugo mjesto u skupini slavio je SAD sa 10-8. Tako su, uz dva poraza, zauzeli treće mjesto u skupini, što im je u četvrtfinalu za suparnika donijelo reprezentaciju Jugoslavije. U utakmici su izabranici trenera Brune Silića vodili od početka do kraja, a junak susreta, koji je Hrvatska dobila s 8-6 (3-1, 2-1, 1-2, 2-2) bio je Dubravko Šimenc. Postigao je tri zgoditka, među kojima i dva posljednja za 7-5 i 8-6.

U polufinalu su se hrvatski igrači ogledali s reprezentacijom Italije, koju je tada vodio Ratko Rudić, i nakon dva produžetka slavili sa 7-6 (0-1, 2-1, 1-0, 1-2, 1-2, 2-0), uz četiri pogotka Joška Krekovića. Na toj je utakmici isključen izbornik Bruno Silić, kojemu je zabranjeno vođenje finalne utakmice protiv Španjolske. To je, prema mišljenju mnogih, bio ključan razlog poraza u završnici.

Hrvatski su vaterpolisti dobili prvu četvrtinu, zgodicima Damira Glavana i Tina Vegara poveli su s 3-0, a nakon dvije četvrtine vodili su s 3-1. No tada su počeli neshvatljivo griješiti, a poslije isključenja kapetana Perice Bukića Španjolci su izjednačili na 3-3. Naši su još imali snage za treću četvrtinu koju su Španjolci, istina, dobili s 4-2, da bi rezultat prije početka posljednje četvrtine bio 5-5. Siniša Školneković odlično je branio cijelu utakmicu i bio jedini siguran oslonac hrvatske momčadi. Imao je nekoliko odličnih obrana i u posljednjoj četvrtini, ali dva udarca Španjolaca nije mogao zaustaviti i Hrvatska je izgubila rezultatom 5-7 (1-0, 2-1, 2-4, 0-2).

Srebrnu su medalju zaslužili: Maro Balić, Perica Bukić, Damir Glavan, Igor Hinić, Vjekoslav Kobešćak, Joško Kreković, Ognjen Kržić, Dubravko Šimenc, Siniša Školneković, Ratko Štritof, Tino Vegar, Renato Vrbičić i Zdeslav Vrdoljak.

(Izvor: Monografija "Hrvatska olimpijska obitelj" HOO 1991. - 2011.)

 

Hrvatska olimpijska delegacija Atlanta 1996.