Goran Ivanišević

Sport: Tenis

Goran Ivanišević najuspješniji je hrvatski tenisač svih vremena i jedan od najboljih hrvatskih športaša uopće. Na olimpijskim je igrama nastupio četiri puta: u Seoulu 1988., Barceloni 1992., Atlanti 1996. i Sydneyu 2000.

U Barceloni 1992. pripala mu je čast da bude prvi hrvatski stjegonoša na svečanosti otvaranja Igara. U Barceloni je osvojio prvu olimpijsku medalju za Hrvatsku, najprije brončanu u paru s Goranom Prpićom, a onda i medalju istog sjaja u pojedinačnoj konkurenciji.

Hrvatski olimpijac, domoljub i športski uzor, ljevoruki je Ivanišević bio poznat po snažnoj, napadačkoj igri i izrazito jakom servisu. Ubrzo je postao vodeći na listi tenisača s najviše neobranjenih servisa i svjetski rekorder po broju asova kojih je u pet sezona upisao više od 1000, a najviše 1996. godine - 1477 asova. Osvojio je 22 ATP turnira u pojedinačnoj konkurenciji i devet u igri parova, ali i zabilježio 27 poraza u finalima.
 

Ivanišević se rodio 13. rujna 1971. u Splitu gdje je 1977. prvi put uzeo teniski reket u ruke i počeo igrati na istim onim terenima na Firulama na kojima su karijere započeli i njegovi slavni prethodnici, Nikola Pilić i Željko Franulović.
Kao 16-godišnjak je 1987., u paru s Talijanom Diegom Nargisom, na US Openu osvojio juniorski turnir parova, a već sljedeće sezone pozicionira se kao treći junior svijeta. Stručnjaci ga proglašavaju jednim od najperspektivnijih igrača koji jednako dobro igra na svim vrstama podloga. Profesionalnim se tenisom počeo baviti 1988. godine, kada u paru s Nijemcem Rüdigerom Haasom osvaja svoj prvi naslov.
Priča o osvajanju Wimbledona 2001. jedna je od najljepših ikada ispričanih u svijetu športa. Mnogi koji su Ivaniševića istinski cijenili govorili su da je velik igrač, ali da će otići s teniskih terena, a da nikada neće osjetiti slast pobjede na Grand Slamu. Nakon tri poraza u wimbledonskim finalima, za nastup u Londonu 2001. godine bila mu je potrebna pozivnica organizatora - nije mogao igrati na osnovi "rankinga", jer je u tom trenutku bio 125. igrač svijeta. Organizatori su mu pozivnicu i dali, želeći se na najljepši način oprostiti od velikog igrača i trostrukog finalista. Nitko tada nije vjerovao u Goranovu pobjedu, jer mu to nije uspijevalo nikada je bio u daleko boljoj formi. Uostalom, od 1877., otkako se igra u Wimbledonu, nije se dogodilo da igrač s pozivnicom dođe do završnice, a kamoli da osvoji turnir.
Goran je u 1. kolu pobijedio Šveđanina Frederika Jonssona, potom Španjolca Carlosa Moyu, a u 3. kolu Amerikanca Andya Roddicka. U osmini finala nije imao većih problema s domaćim igračem Gregom Rusedskim, a u četvrtfinalu je sjajnim servisima svladao Rusa Marata Safina i izborio plasman među četiri tenisača koji će odlučiti o wimbledonskom pobjedniku.
Protivnik u polufinalu bio mu je Tim Henman, na najboljem putu da nakon 63 godine bude prvi Britanac koji će na "domaćem terenu" zaigrati u finalu, jer je vodio sa 7-5, 6-7, 6-0 i 2-1 u četvrtom setu, koji je bio prekinut zbog kiše. Sutradan je Goran najprije u 13. igri dobio četvrti set sa 7-5 i izjednačio na 2-2, da bi u petom setu, pri njegovu 3-2 vodstvu, kiša i drugi put prekinula susret koji je počeo u petak, 6. srpnja, a završio u nedjelju, 8. srpnja 2001. U nedjelju Goran nije dao nikakve nade Henmanu - za samo je 14 minuta dobio peti, odlučujući set sa 6-3 i time izborio pravo da četvrti put u karijeri zaigra u finalu najcjenjenijeg svjetskog teniskog turnira. Tamo ga je čekao finalist iz 2000. i treći nositelj, Australac Patrick Rafter. U povijesti će ostati upisano da je Goran u velikoj teniskoj drami pobijedio sa 6-3, 3-6, 6-3, 2-6, 9-7 iskoristivši četvrtu meč loptu.

Odabir sportaša: